Albert Camus, mislilac koji razdvaja koliko i sjedinjuje

Neki mu nikada nisu oprostili naklonost idejama o federaciji Francuske i Alžira

 

 

Bez odgovornosti nema slobode. U protivnom ste parazit.

Albert Camus

 

Od polemike o izložbi u Aix-en-Provenceu do kampanje protiv Camusa u Alžiru, autora Stranca, danas budi strasti više nego ikada. Upravo o tom paradoksu raspravili su zastupnik Henri Guaino i povjesničar Benjamin Stora. Henri Guaino autor je "zamišljenog govora" o Camusovom ulasku u Panteon, a Benjamin Stora objavio je zajedno s Jean-Baptiste Péretiéom esej u kojem govori o nedavnim kontroverzama oko pisca rođenog 7. studenog 1913., dakle prije stotinu godina.

• Benjamine Stora, u djelu Camus gori osvrnuli ste se na prividni konsenzus oko Camusovog djela i na podjelu koju sam autor izaziva. Zašto je to po vama tako?

Benjamin Stora: Ako se Camus na prvi pogled čini kao ujedinitelj, to je zato jer nam je blizak bez obzira na dob ili stavove. Jedan mi je srednjoškolac nedavno rekao da radije čita Camusa od Flauberta. Njegova usamljenost, njegova mržnja prema svjetovnim ili književnim predstavama, ali i odbijanje svih sustava koji sputavaju čovjeka, aspekti su koji ga čine suvremenim. Sve je to aktualno i današnjoj mladeži. I ne samo francuskoj. Istodobno, on i dalje stvara kontroverze i budi strasti. Prvenstveno u svom odnosu prema Alžiru. Neki mu nikada nisu oprostili naklonost idejama o federaciji Francuske i Alžira. Zbog toga mu se redovito sudi, a između ostalog su ga zbog toga optužili i veliki alžirski pisac Kateb Yacine i arapski intelektualac Edward Said 1980., koji je tvrdio da Camusovu misao krasi jedna "kolonijalna nesvijest". U sklopu projekta "Camusov kamper", njegova su djela trebala biti predstavljena širom Alžira, ali je zbog kampanje iz kruga alžirskih konzervativaca projekt obustavljen. Napokon, tu je i izložba o Camusu, osmišljena kao dio projektaMarseille-Provence 2013., čiji sam trebao biti povjerenik,i koja je "propala" iz ideoloških razloga – jer nemam odgovarajući profil, sudeći prema mišljenju nekih nostalgičara iz kolonijalnog doba, vrlo aktivnih u Aixu i koji bi rado Camusa strpali u svoj tabor. I napokon, Camusu se zamjera što mu je prije svih bila jasna buduća propast velikih kolektivnih revolucionarnih ideologija. Onima koji se osjećaju poput siročadi tih ideologija, vjerojatno, se zamjerio. Srećom, ove podjele ne uključuju ​​njegov književni talent, koji je univerzalno priznat.

 

– Henri Guaino: Zašto je Camus sveprisutan? Jer je na neki način pobijedio. Paradoksalno, doima se više misliocem našega, nego li svoga vremena. Pobijedio je, jer su se velike ideologije urušile, a veliki su mislioci odbačeni. A on im je oduvijek bio suprotstavljen. I sam je izjavio: Ja nisam filozof. On odbacuje sve utabane staze razmišljanja. Ne nudi nikakvu vjersku ili ideološku izvjesnost. Sartre će pružati odgovore. Camus će sročiti pitanja. Sartre želi izgraditi sustav misli. Camus navodi: "Ono što mene zanima je kako se treba ponašati". Ovo je čisti anti-Sartre. Mislioci njegovog vremena očarani su filozofijom povijesti i nasiljem kojeg je ona nametnula ljudima. Camus naprotiv promiče svijest o pobuni protiv tog povijesnog determinizma koji hrani svaki oblik totalitarizma našeg vremena.U osnovi, on je čovjek tragedije, te vječne borbe, mjere protiv neumjerenosti.Tragedija, to je tjeskoba čovjeka suočenog s vlastitom smrtnosti. Tragična Camusova misao osporava dobru savjest u korist ispita savjesti, razorene savjesti, savjesti likova Eshila i Sofokla. Camus se osjeća Grkom. Međutim, kako je Benjamin Stora rekao, naše je vrijeme obilježeno ratovima sjećanja. U dvadesetom smo stoljeću morali odabrati memorijalni tabor. Camus predstavlja izazov jer je nepristran. Svi bismo željeli imati na svojoj strani čovjeka koji je odbacio sve strane.

 

– Benjamin Stora: Međutim, iako je Camus antimarksist i antihegelovac, ne zaboravimo da se njegova kritika temelji na antistaljinističkoj ljevici toga doba. On to nikada nije osporavao. Bio je blizak i nekim anarho-sindikalističkim krugovima. U njemu se očitava jedan slobodarski raskolnički senzibilitet. Stoga je jednostavno nepomirljiv …

 

– Henri Guaino: Ne pokušavam od Camusa napraviti desničara! To bi bio apsurd i ta me problematika ni najmanje ne zanima. On je nepomirljiv sa svima i time nadilazi podjele. Njegov stav je intelektualan i moralan, a nikako stranački ili politički. Njegovo pozivanje na ljevicu je uvijek u društvenom a ne političkom smislu, i uvijek je odbijao tomu robovati. To je ono što mu daje veliku moralnu čvrstoću.

 

• Camusova problematičnost proizlazi djelomično iz toga što se smatra da je umro na nedorečen način. Koji bi bio njegov stav o alžirskog neovisnosti?

– Benjamin Stora: O Camusovom stavu ne možemo nagađati. Njegova šutnja povezana je s njegovim zaprepaštenjem. Camus je bio vrlo vezan za zajednicu Europljana u Alžiru, a protivio se i nasilnim metodama pripadnika alžirskog pokreta neovisnosti, kao i njihovim ciljevima, jer se protivio ideji o neovisnom Alžiru. Bio je mišljenja da je era nacionalizma svršena. Stoga mu nije bila jasna ideja alžirskog suvereniteta. Pitanje koje si je on postavljao ticalo se mogućnosti suživota arapske i europske zajednice, na način da obje krasi puni legitimitet. Zalagao se za federalno rješenje, onako kako je to propovijedao Ferhat Abbasa. Kada u studenom 1959., De Gaulle u svom govoru isključuje, kako galizaciju u vidu integracije tako i neovisnost te nudi savezno udruženje, Camus piše prijatelju da je to najbolje rješenje. Povijest je iskrojila drugačiju sudbinu, a Camusovo mišljenje o tome više nije moguće čuti…

 

– Henri Guaino: Njegova nas smrt suočava s posljednjom Camusovom šutnjom. No, ne možemo reći da nije rekao ništa o Alžiru. Rekao je bezbroj stvari koje trebate staviti u perspektivu s njegovim djelom. Opet, ponavljam: Camus je tragičan mislilac. A što je tragičnije od alžirske situacije u kojoj se dvije jednako legitimne ili nelegitimne sile, ovisno o presudi koja se donosi, protive jedna drugoj, bez mogućnosti pomirenja. Camus odbija terorizam Fronte narodnog oslobođenja, kao i nasilne represije i mučenja. Odbacuje i sve oblike neograničene vladavine, nacionalizam jednih i kolonizatorsku sljepoću drugih. On želi samo jednu stvar koja se čini nemogućom: bratski Alžir. Ako šuti, to je samo onda kada smatra da je rekao ono što je imao za reći. Vrijeđali su ga i čak mu prijetili sa svih strana. Protive mu se svi ekstremisti. Prilikom čuvene konferencije za novinare u Alžiru 1956., u sobi je izviždan, a vani vrište: "Smrt Camusu" …

 

• Henri Guaino, navodite dvije Camusove  formule: "Ne vjerujem u Boga, ali nisam ateist" i "Ne vjerujem u vječni život, ali vjerujem u svetost." Je li Camus bio religiozan?

– Henri Guaino: Postoji neporeciva vjerska dimenzija kod Camusa. Proganja ga lik Krista kojeg je pronašao u toskanskim samostanima, između ostaloga kroz slike Pieradella Francesce, a kojeg će ponovno otkriti u licu svoje majke.Metafizička pitanja prožimaju se kroz cijeli njegov život. No, uvijek će odbijati žrtvu ovoga života za drugi život poslije života. Glavnim religijama i velikim ideologijama uvijek će zamjerati što bi žrtvovale sve zbog hipotetskog spasenja u životu poslije smrti ili u navodno svjetlijoj budućnosti.

 

– Benjamin Stora: Teško je, po mom mišljenju, razumjeti Camusov odnos prema religiji jer on u načelu odbacuje sve dogmatske sustave. Štoviše, njegov ga slobodarski temperament čini sumnjičavim prema nazivljima kao što je "vjera". Možda kod njega postoji intimna mistična dimenzija, ali je nedokučena. Međutim, i dalje sam uvjeren da je Camus prvenstveno racionalist, laik, i republikanac koji školi duguje puno.

 

– Henri Guaino: Racionalnost Camusa prihvaćam, ali racionalizam ne – i on ga odbija. Diktatura razuma jednako je sporna koliko i bilo koja druga diktatura. Camus je presenzualan da bi prihvatio razum kao jedinu vodilju. Uvijek se nalazio na rubu: razum je neophodan, ali nema govora o napuštanju svetoga ili veze s prirodom. Veze s prirodom koja gane čini panteistom. Camus nije ni čisti racionalist ni čisti mistik …

 

• Benjamine Stora, vraćate se raspravio prebacivanju Camusovih posmrtnih ostataka u Panteon. Koji je Vaš osobni stav?

– Benjamin Stora: Zašto ne Camus u Panteonu? Radi se o potrazi za konsenzusom. Da bi netko bio prebačen u Panteon, potrebno je dobiti odobrenje i najuže obitelji i prijatelja. Potreban je također i široki konsenzus koji, u ovom slučaju, nije postojao. Po mom mišljenju, prenaglili su s tom objavom, što potkrepljuje sumnju o ideološki motiviranom potezu. No, u načelu, ne vidim zašto bi se bilo tko tomu protivio.

 

– Henri Guaino: Ideja o Camusu u Panteonu odnosi se na univerzalnu dimenziju njegovih djela. Poruka tragičnih djela jedna je od starijih poruka čovječanstvu, a to je također i Camusova poruka. Camus utjelovljuje Mediteran, rodno mjesto tragedije i izvjesne ideje o čovjeku. S Camusom bi u Panteon ušao i cijeli Mediteran, njegova kultura, baština i patnja. Ponavljam, to nije bio politički izbor. Ali je možda najdublja od svih poruka kojih možemo uputiti političarima: "Antigona je u pravu i Kreon nije pogriješio".Upravo to je lijek za sva ideološka manihejstva. Takav se pristup ne svrstava ni desno ni lijevo, nadilazi i podjele i dobre savjesti.

 

• Je li Camus može postati čimbenik razumijevanja između Alžira i Francuske?

– Benjamin Stora: To je upravo jedan od aspekata koji je i mene osobno zanimao, kako u Camusovoj izložbi u Aix-en-Provence u tako i u alžirskom kamperu o Camusu. Ideja o izgradnji mosta između dvije strane pomoću lika i djela Camusa, posebice imajući na umu kako ekstremizmi postoje na obje strane Mediterana. Na primjer, tužno je što u kući u kojoj je odrastao u Alžiru, još uvijek ništa nije učinjeno kako bi se uopće ukazalo na njenu povijest. Privatno su mnogi Alžirci ponosni na Camusa. Svjesni su da Camus pripada alžirskom tlu. S druge strane, neki polemiziraju protiv Camusa jer je na neki način i on čimbenik utemeljenja političke vlasti.

 

– Henri Guaino: Pojedine generacije,i s jedne i s druge strane, nikada neće moći izbrisati traume. To je ljudski. Ali na žalost, ono s čim smo suočeni je politička instrumentalizacija kolonijalnog pitanja i memorijalnih povreda. Za neke je Camus kolonijalni autor jer u njegovim djelima nema predstavnika arapskog stanovništva. No, to je potpuna besmislica, jer su njegova djela pisana po uzoru na mitove. Univerzalna dimenzija prevladava nad psihologijom i sociologijom. Kuga se mogla dogoditi bilo gdje. Camus piše za sve ljude, bez obzira na njihovo podrijetlo ili vrijeme u kojem žive. Camus ne oslikava svakodnevni život, već ljudski život.

 

Paul-François Paoli, Le Figaro, Pariz (http://www.lefigaro.fr/livres/2013/11/07/03005-20131107ARTFIG00404-le-centenaire-d-albert-camus-divise-autant-qu-il-federe.php) (prijevod Ana Tomičić)