Mnogi su pokušaji raznih političkih čimbenika i interesa, kako onih u Bosni i Hercegovini tako i onih izvan, da tu zemlju učine nepristupačnim otokom globalnih svjetskih kretanja i vrjednota, koje svijet čine pravednijim, slobodnijim, sigurnijim, mirnijim, te egzistencijalno prosperitetnijim. A bez tih vrijednosti za koje se čovječanstvo borilo i bori od svog postanka, i koje su plaćene i plaćaju se velikim ljudskim žrtvama i stradanjima, bez prava i pravde, slobode i mira, bez jednakosti i ravnopravnosti, zapravo, nema ni budućnosti, ni pojedinca, ni naroda, ni svijeta u cijelini. Čude stoga toliki pokušaji sudareni i sudarajućih interesa i politika u Bosni i Hercegovini da tu zemlju izvuku iz globalnog svjetskog procesa demokracije, regionalizacije i federalizacije, koje su temelj i jamac ljudskih prava i vjerskih sloboda, te nacionalni prava na samoodređenje i samoopredjeljenje.
Dragan Čović
Uza sva druga rušenja koja se čuju i zbivaju, što razbijaju i pokapaju Bosnu i Hercegovinu, zabrana ulaska univerzalnih vrijednosti suvremenog čovječanstva, slobode, demokracije, jednakosti, pravednosti i ravnopravnosti, najrazornija su sredstva u njenom konačnom i trajnom uništenju, ne samo kao europske, več i svjetske zajednice, na karti svijeta. No, bez obzira na četvrt stoljeća dugu činjenicu zaustavljanja Bosne i Hercegovine na putu demokratiziranja, federaliziranja, konfederaliziranja ili entitetiziranja, nacionalno vjerski šarene beha zajednice, ipak se ne smije stati na tom putu koji zapravo i nema alternativu. Stoga je svaki koračić pojedinca ili udruge, zajednice ili institucije, na tom putu velik kamen temeljac buduće, za sva tri svoja naroda, ali i Europu i svijet, prihvatljive Bosne i Hercegovine. I onda kada se čini da je taj koračić nemoguće izvodiv, zbog položaja i obespravljenog stanja onoga tko ga pokušava napraviti, pred tolikim protivncima, zaprekama i barijerama svakog predznaka, on se ipak mora učiniti. Mora se koraknuti, koliko zbog sebe, toliko i zbog Bosne i Hercegovine i njene europske i demokratske budućnost.
Ako se ništa drugo ne napravi tim koračićem, ako ga zaustave i ne dadnu da se stigne do cilja, njime se barem pokazalo svijetu vlastitu težinu položaja i obespravljenosti, koje su ga natjerale na taj korak. Pokazuje također i onoga ko zaustavlja taj korak, ko ne da da se ide njime u budućnost, koje za i koje protiv europske budućnosti Bosne i Hercegovine, ispunjene civilizacijskim vrijednostima suvremenog svijeta.
Jedan u nizu hrvatskih koraka na putu izgradnje europske Bosne i Hercegovine napravljen je i na VI. Hrvatskom Narodnom Saboru održanom 28. veljače 2015. u Mostaru, koji joj stabilizira podrhtavajući nesigurni na nepravdi postavljeni Daytonski sporazum. Zapravo traženje oko 500 sudionika Hrvatskog Narodnog Sabora federaliziranje Bosne i Hercegovine na četiri federalne jedinice, svjetlo je u četvrt stoljeća dugom političkom beha mraku iz kojeg joj ne daju srpski secesionisti i bošnjački unitaristi da izađe. Koliko je god srpski secesionizam i bošnjački unitarizam protiv, a jest, pravima suverenosti i konstitutivnosti hrvatske beha komponente, toliko je protiv i budućnosti Bosne i Hercegovine, i njenog opstanka u federaliziranoj cjelovitosti. Deklaracija VI. Hrvatskog Narodnog Sabora kojom se s pravom, koje ima utemeljenje u zajamčenoj suverenosti i konstitutivnosti, odnosno jednakosti i ravnopravnosti beha Hrvata, traži novo pravedno uređenje Bosne i Hercegovine, na temeljima 4 federalne jedinice, što je jedini demokratski i mirnodopski, civilizirani način obrane i opstanka Bosne i Hercegovine. Dakako, u prvom redu jamstvo opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ta Deklaracija je kontinuitet hrvatske borbe za Bosnu i Hercegovinu, i njen europski izgled, u nacionalno vjerskoj šarolikosti. To je jedini mogući način, i sredstvo rušenja postojeći neprolazni entitetskih zidova dioba, ispravljanje daytonske nepravde, te zaustavljanje velikosrpskog secesionizma i velikomuslimansko-bošnjačkog unitarizma. Oko 500 prisutnih izaslanika HNS-a politička je snaga hrvatskog naroda u borbi za jednakost i ravnopravnost Hrvata sa druga dva beha naroda. To je politička snaga kojoj se ne treba ništa davati, jer ona i ne traži ništa osim onog što joj pripada, i što već imaju Bošnjaci i Srbi. To je hrvatski kontinuitet borbe za europsku Bosnu i Hercegovinu, koji traje više od sedam stoljeća kroz fratarsku žrtvu za tu zemlju, u koju je otisnuta i hrvatska referendumska pobjeda koja je prisilila svijet da prizna Bosnu i Hercegovinu. Nije stoga slučajno održan Hrvatski Narodni Sabor uoči 23. godišnjice održanog referenduma, 29. 2. i 1. 3. 1992. godine o neovisnosti Bosne i Hercegovine. Izlazaskom Hrvata na taj povijesni referendum i njihovo glasovanje ZA na referendumsko pitanje Bosna i Hercegovina je stekla neovisnost i međunarodno priznanje. Na žalost, tadašnji glas Hrvata za Bosnu i Hercegovinu je izigran od strane Muslimana, zbog čega zemlja i nije onakva za kakvu su glasovali. I to je dodatni razlog za održavanje Hrvatskog Narodnog Sabora i donošenja Deklaracije o novom federalnom uređenju Bosne i Hercegovine na cijelom njenom Međunarodno priznatom prostoru.
Da je Bosna i Hercegovina uređena kako je glasilo referendumsko pitanje, zasigurno ne bi bilo ni HNS-a, ni njegove Deklaracije, a iznad svega ne bi bilo ni muslimanske agresije na Hrvate i ne bi bilo kasnije muslimansko-bošnjačkog sukoba. Da je Bosna i Hercegovina uređena po referendumskom pitanju, za koje su glasovali njeni Hrvati, danas bi zasigurno i Dan neovisnosti Bosne i Hercegovine, 1. ožujak, slavio svaki beha Hrvat, i bio bi to istinski Dan neovisnosti za sve njene narode. Ovako, i taj Dan dijeli Bosnu i Hercegovinu, i s pravom jer je od strane Muslimana izigrano referendumsko pitanje i zemlja je odvedena u posve krivom smijeru. Dijeli je daleko opasnije, i debljim zidom negoli će je podijeliti unutarnje granice četiriju federalnih jedinica, za koje se zalažu bosanskohercegovački Hrvati kroz Hrvatski Narodni Sabor i donesenu Deklaraciju. Federaliziranje Bosne i Hercegovine na ćetiri federalne jedinice na neki je način povratak na referendum, i njegova realizacija, a time i zajednički put Bošnjaka, Srba i Hrvata proslavi Dana neovisnosti zajedničke im federalizirane Bosne i Hercegovine.
Uzalud su sve zabrane hrvatskom narodu na njegovo suvereno i konstitutivno pravo na federalnu jedinicu unutar cjelovite i međunarodno priznate Bosne i Hercegovine, jer to pravo ima čak izvorište i u referendumskom pitanju, kao i u tome što to pravo več uživaju i Bošnjaci i Srbi. To pravo imaju i u opstojnosti Bosne i Hercegovine, za što se, navodno svi bore, a koja je održiva jedino kroz realizaciju Deklaracije Hrvatskog Narodnog Sabora. Deklaracija HNS-a je, zapravo, bosanskohercegovački Referendum 2 ili Dayton 2, kako je kome drago da ga nazove.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više