Zoran Milanović p(r)otjerao olujna krila Hrvatske vojske

Za hrvatske pilote nema stotinjak milijuna kuna, za protuhrvatske civilne udruge ima 3 milijarde kuna!

Šest pilota akrobatske grupe Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva „Krila Oluje“ zatražilo je i dobilo sporazumni raskid radnog odnosa. Odlaze povrijeđeni. Nije u pitanju novac. To je još jedan u nizu udaraca na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje se prepušta da umre samo od sebe. „Krila Oluje“, piloti instruktori u 93. zrakoplovnoj bazi Zemunik, višestruko su nagrađivana akro-grupa Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva koja je do sada nastupala 104 puta u 12 europskih država. To je još jedan u niz udaraca na Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, koje se zadnjih petnaestak godina sustavno, svjesno ili nesvjesno uništavalo i doslovno prepuštalo da praktično umre samo od sebe.

„Od godine 2000. naovamo Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ostalo je bez Zrakoplovno-tehničkog zavoda, pa ne možemo sami remontirati i održavati opremu, zrakoplove i helikoptere, nego ih moramo slati van. Pa vam je ostalo bez Instituta zrakoplovne medicine koji je imao profesionalno znanje da može odabrati ljude koji su sposobni za obavljati posao pilota, tehničara i drugih specifičnih dužnosti, pa vam je ostalo bez eskadrile borbenih helikoptera, pa bez jedne eskadrile borbenih aviona… Da vam sada ne nabrajam – non-stop se smanjuje, smanjuje, smanjuje…“, konstatira umirovljeni general Josip Štimac.

Iz Milanovićeve vlasti poručuju da je do toga došlo zbog štednje. Na borbeno zrakoplovstvo odlazi stotinjak milijuna kuna (oko 13,5 milijuna eura) godišnje, od čega se 80 posto potroši na kanadere, pa je rezultat da nema rezervnih dijelova, pa je sve manje zrakoplova, što znači da piloti sve manje lete i sve manje koriste i vlastitu pilotsku školu, koja bi mogla školovati sto pilota godišnje i tako državi zarađivati novce. „Nikako da se dogovorimo ni – treba li nam borbeno zrakoplovstvo ili ne treba“, ističe general Štimac i dodaje: „Nemamo napisanu strategiju nacionalne sigurnosti koja bi to jasno i glasno rekla, nemamo nacionalnog konsenzusa u hrvatskom društvu koje bi to prihvatilo i ne bi onda nitko postavljao pitanje – treba li, ne treba li, možemo li, ne možemo li?! I onda se događaju ovakve stvari“.

Pavao Blažević