Neraskidiva veza s okupatorom

Od prošlosti se ništa nije naučilo i stoga se tako tragično u intervalima vraća

Uvijek, gotovo, kada se turski predsjednik Erdogan nakašlje, ili nasmije poslije uspješnog hapšenja mnogih novinara i onih koji ga, s razlogom, kritiziraju zbog svega onoga ćime Tursku vraća u prošlost,  vjerski radikalizira i desekularizira, bošnjački član tronacionalnog beha Predsjedništva, Bakir Izetbegović, mu leti ili pomoći kako bi mu kašalj prošao, ili čestitati na uspjehu akcije hapšenja politički neistomišljenika, a najviše  mu ide na savjet šta i kako će dalje sa Bosnom. Tim ideološko bratskim vezama Erdogan-Bakir, svakim danom Erdogan je veći Bakir, a Bakir veći Erdogan. Odnosno, Bakir je najveći Turčin među Bošnjacima, a Erdogan najveći Bošnjak među Turcima. Ili je Bakir najveći Turčin među Turcima, a  Erdogan najveći Bošnjak među Bošnjacima, sve u zavisnosti od stanja u Turskoj i Bosni i Hercegovini.

LJUBAVI NEMA KRAJA – Bakir Izetbegović i Tayyip Recep Erdogan

Sve to govori o dubokoj upletenosti Turske u Bosni i Hercegovini, i o složenosti  te zemlje, te o Bakir-Erdoganovom, odnosno Erdogan-Bakirovom, pokušaju još većeg zamršavanja tog politički zamršenog beha ćvora. Samo što je Hrvatski Narodni Sabor kroz glas svojih  450 izaslanika Hrvata, ta krovna udruga svih hrvatskih politički, pa i drugi, opcija, Deklaracijom zatražio novi, pravedniji, i za beha budućnost sigurniji i mirniji, preustroj, nepravedno ustrojene Bosne i Hercegovine, Bakir je odletio turskom predsjedniku Erdoganu po savjet. Odletio da vidi što mu je ćiniti sa tim „amanetom“ što ga njegov otac Alija ostavio Turskoj.

Iako u Deklaraciji beha Hrvata nema ni govora, ni spomena o nasilnom preuređenju Bosne i Hercegovine, što bi bilo povod upada sto milijuna Erdoganovih vojnika da zaštite Bošnjake, koji žive u toj 81. otomanskoj pokrajini, ipak Bakir  trči u Stambol vidjeti je li ta vojska spremna ako Hrvati ustraju u svom pravu na jednakost i  ravnopravnost. Ako se odluče mirnim putem osloboditi da više ne budu raja, već da budu narod sa svim pravima i slobodama, političkim i teritorijalnim, u kakvima žive i Bošnjaci i Srbi.

Legalno i legitimno pravo beha Hrvata je jednakost i ravnopravnost, suverenost i konstitutivnost sa Bošnjacima i Srbima u Bosni i Hercegovini, kao i pravo da zaustave bošnjački proces majorizacije i hrvatske marginalizacije unutar Federacije Bosne i Hercegovine. Taj veći beha dio, u ratu podijeljene Bosne i Hercegovine, a  u Daytonu ozakonite, u svom daytonskom osnivanju utemeljen je kao dvije političke, nacionalne, muslimansko hrvatska, zajednice. Iz tog federalnog temelja, kojeg bošnjačka strana sustavno potkopava i ruši, kao što i referendumski izbor iz 1992. godine nije priznala i srušila ga, ne priznajući tako zasluge Hrvata za beha Međunarodno priznanje, izviru i zahtjevi Hrvatskog Narodnog Sabora za novi, pravedniji, federalni ustroj Bosne i Hercegovine od četiri federalne jedinice. Deklaracijom se traži europsko, demokratsko, voljom naroda iskazano, novo uređenje Bosne i Hercegovine, koja će biti po mjeri i želji svih njenih naroda, a nikako po mjeri i želji Turske i njenog predsjednika, bez obzira na njegovo prijateljstvo sa Bakirom, i na to da mu je Bosnu i Hercegovinu Alija ostavio u amanet. Nema beha riješenja u Turskoj, ono je u Bosni i Hercegovini, ona je problem njenih naroda, a nikako problem njenog petstogodišnjeg okupatora. Ništa sporno, antidemokratsko, ili nasilno, se ne vidi u tom legalnom i legitimnom traženju beha Hrvata, za razliku onih ratni prijetnji koje dolaze iz Turske. Traži se, stoga,odgovor na pitanje, koje se sve češće ćuje u beha javnosti, onom hrvatskom dijelu, je li u Turskoj sprema sto milijuna Turaka za invaziju na Bosnu i Hercegovinu Erdogan ili Bakir. Ili možda oba zajedno, budući da se ne zna je li bilo veće slavlje Bošnjaka kada je pobijedio Erdogan u Turskoj, ili Turaka kada je pobijedio Bakir u Bosni.

No, i taj demokratski, europski, potez riješavanja sve obespravljenijeg položaja Hrvata u Federaciji Bosne i Hercegovine, za Bakira je bio razlog da ide u Tursku, a bošnjačkom zetu Željku Komšiću, kojeg zbog zasluga obrane bošnjačkih interesa dva puta Bošnjaci biraju za hrvatskog člana tronacionalnog Predsjedništva, a sada za vođu Fronte protiv Hrvata, Deklaracija HNS-a je povod prijetnje ratom, ukoliko bi se na bilo koji način pokušala i realizirati. Uistinu snažna i dobro isplanirana, sinkroniziranost Bakir-Željko, u procesu unitariziranja i centraliziranja Bosne i Hercegovine, odnosno marginaliziranja i nepriznavanja prava hrvatskog naroda u toj zemlji.

Bakir Izetbegović ide u Tursku pripremiti, i poslati 100 milijuna Turaka na Bosnu, a Željko Komšić priprema im dobrodošlicu, i teren. No ta bošnjačka ratna retorika, koja traje sve ovo daytonsko vrijeme Bosne i Hercegovine, i koja je u vrlo tijesnoj vezi sa Turskom koja je svakim danom sve upletenija u beha stvarnost, više je opasna i za beha Hrvate pogubna zbog činjenice kako sve te turske aktivnosti za Bošnjake nije i tursko uplitanje u Bosnu i Hercegovinu. A  potpora iz Hrvatske iskazana kroz najveću oporbenu političku stranku, Hrvatsku Demokratsku Zajednicu, tretira se, od strane Bošnjaka, Bakira i Komšića, ne samo političkim uplitanjem Hrvatske, već gotovo pa nekim vidom agresije. Agresije protiv koje Komšić najavljuje ratni, oružani, otpor, i igra se ratom kao dijete šibicom.

Za beha Hrvate ovakav bošnjački pristup bosanskohercegovačkom problemu govori o dvoličnosti njihove politike, te još više potvrđuje hrvatsko pravo na jednakost, koju u Federaciji sve više gube, i otima im se. Ne može se nikako govoriti o konstitutivnosti Hrvata u političkim, kulturnim i nacionalnim dimenzijama sve dok Bosna i Hercegovina ne bude preuređena u tri nacionalne jedinice, i ćetvrtu distrikt Sarajevo kao glavni grad tih federalni zajednica. Deklaracija Hrvatskog Narodnog Sabora, kojom se traži ustroj Bosne i Hercegovine u ćetiri federalne jedinice, ima uporište i u Rezoluciji Europskog parlamenta, koja uza sve druge rezolucije, deklaracije,i Daytonski sporazum, potvrđuje da je Bosna i Hercegovina država triju  konstitutivni i suvereni, jednakopravni i ravnopravni, naroda. I umjesto da politički dvojac, Izebegović-Komšić, Bosnu i Hercegovinu usmjeruju prema središtu u kojem je i pisana ta Rezolucija, oni je vode prema Turskoj i prema ratu, kojim prijete, i za koji se pripremaju.

Zbog takve bošnjačke politike zemlja se nije pomakla ni korak u mirniju i sigurniju budućnost, već se duboko vratila u prijeratnu i ratnu prošlost, i samo koračić do rata, kojeg zaziva Komšić a Izetbegović priprema u Turskoj. Strah od nastavka rata je veči kad se zna da je Alija Izetbegović bio u Turskoj kada je priznao Republiku srpsku, a time i podjelu zemlje. Zbog toga je odlazak bilo kojeg Izetbegovića u Tursku opasan znak za Bosnu i Hercegovinu, daleko opasniji od legalni i legitimni prava beha Hrvata iskazanih u Deklaraciji HNS-a, a  koja traži novi preustroj zemlje, što je, naprosto, preduvjet njenog ostanka i opstanka. Po tom učestalom trčkaranju Bakira u Tursku po savjete Erdoganu čini se kako budućnost Bosne i Hercegovine ne ovisi više od Bošnjaka, koji su tobože njeni ćuvari, več od Turske i njenog predsjednika. A to je znak da se od prošlosti ništa nije naučilo, i stoga se tako tragićno u intervalima vraća na beha  prostore.

Vinko Đotlo