Zašto je Turska ključna za rješavanje europske plinske zagonetke?

Ipak se Erdogan i Putin ne će udružiti

Za Europljane se smatra da im nedostaje geopolitičku praktični smisao. Misle preusko i nerado koriste sredstva prisile za postizanje strateških ciljeva. Nedavni prijedlog EU-a za stvaranje energetske unije je bio prilika za Europu da dokaže da je to mišljenje pogrešno i da pokaže da Bruxelles ima ideje o tome kako povezati kontinentalnu energetsku politiku s geopolitičkim ciljevima, te da pronađe dugoročno rješenje za naše probleme izazvane zbog teške ovisnosti o ruskom plinu. Umjesto toga, prijedlog je uglavnom bio vježba blagosti. Razmišljajući geopolitički, Europljani su mogli učiniti gore nego se ravnati prema diplomaciji detanta tijekom hladnog rata, kada su Nixon i Kissinger uveli trećeg partner u bilateralni obračun sa Sovjetskim Savezom.

Tayyip Recep Erdogan i Vladimir Vladimirovič Putin

Danas bi Europa mogla napraviti isto s Rusijom, uvođenjem Turske u jednadžbu, te nastaviti s pravom politikom diversifikacije energije. Europski problemi s energetskom sigurnošću su se najjasnije pokazali tijekom aktualnog sukoba u Ukrajini: razni ključni plinovodi koji prolaze zemljom povećavaju njen strateški značaj i za Istok i za Zapad, te izazivaju zabrinutost glede stabilne opskrbe kako u Bruxellesu, tako i u Moskvi. Kako bi ublažio ovu neizvjesnost, Gazprom, ruski plinski div, nastoji pronaći alternative za korištenje Ukrajine kao tranzitne zemlje i pokušava diversificirati svoj portfelj korisnika plina okretanjem prema Kini i Turskoj. Nakon otkazivanja plinovoda Južni tok, Rusija je predložila da se gradi plinovod do Turske, odakle bi se plin isporučivao do tursko-grčke granice. EU treba pozdraviti ovu inicijativu zbog više razloga.

Prvi razlog je da preusmjeravanje ruskog plina preko Turske rješava neke velike probleme i za Rusiju i Europu. Za Rusiju to znači pristup rastućem tržištu, smanjivanje neizvjesnosti oko budućnosti izvoza. Za Europu to znači da će isporuke plina prelaziti preko zemlje koja je mnogo manje osjetljiva na snažno naoružavanje iz Moskve, te je pouzdanija u ukupnom poretku, s obzirom na turske plinovode koji prolaze  Kavkazem. Za Tursku prednosti će biti da ona postaje neophodni euroazijski energetski most, što joj daje više značenja vis-à-vis Europe, te bi ona mogla pregovarati o većem popustu s Gazpromom od onog što već ima.

Usprkos mnogo hvaljenim sličnostima između turskog i ruskog predsjednika, Erdogana i Putina, malo je vjerojatno da bi se oni mogli udružiti kako bi izvršili onu vrstu pritiska na Europu kako je to Rusija napravila 2006., 2009. i 2014. godine. Njihovo povijesno neprijateljstvo i različiti geopolitički interesi – sjetite se Sirije i Cipra – vjerojatno će spriječiti da se to dogodi.

Drugo, Europa bi mogla još više poboljšati svoju energetsku sigurnost, ako bi se novi Transanatolijski plinovod koji prolazi Turskom i prenosi plin iz Azerbajdžana, također opskrbljivao plinom iz Irana. Dok  predložena energetska unija  šuti o iranskim zalihama plina, koje su druge po veličini nakon ruskih, te zalihe bi mogle napraviti značajnu razliku i pomoći smanjiti europsku ovisnost o plinu iz Rusije.

Dovođenjem Irana u igru stvorilo bi se nekoliko drugih mogućnosti: on pruža žeton za pregovaranje u pregovorima o nuklearnom programu Teherana. To otvara mogućnost za buduće isporuke plina iz Srednje Azije, te uklanja potrebu za politički favoriziranim Transkaspijskim naftovodom, a Iran bi mogao pomoći i osigurati da Turska ne zatvori slavinu kad joj se prohtije. Turska je 2012. godine uvezla 18 posto svog plina iz Irana, a ta količina bi se trebala povećati. Nadalje, postojeći cjevovodi koji povezuju dvije zemlje bi se mogli proširiti, što znači da bi Iran mogao biti povezan s europskom  infrastrukturom plinovoda s relativnom lakoćom.

Treće, EU će steći očite geopolitičke prednosti iz plana diversifikacije energije zbog rusko-turskog plinovoda. Veći izbor dobavljača dovodi do smanjena sposobnosti bilo kojeg od njih da vrši pritisak na Europu, dok šanse da se Rusija, Iran i eventualno Azerbajdžan urote protiv Europe izgledaju daleke. U stvari, ove zemlje će također imati koristi od takvog strateškog smjera. Za Iran, to je prilika da izađe iz međunarodne izolacije i ojača svoje odnose i s Turskom i sa zemljama u srednjoj Aziji. Činjenica da je povjerenik EU-a za energetiku Maroš Šefčovič najavio da on razmatra pregovore s Iranom je ohrabrujući znak.

Za Rusiju, povezivanje s Turskom pridonosi njenoj strategiji diversifikacije, dok dovođenja plina do granica EU-a omogućava Rusiji da dobije drugu rutu za izvoz plina u Europu. I nemojmo zaboraviti Ukrajinu: ako bude oslobođena svog statusa energetskog tranzitnog čvorišta između Istoka i Zapada, njeni izgledi za mirnu budućnost će se značajno povećati, a temeljita reforma energetskog sektora, u kombinaciji s obrnutim tokom iz Europe, mogla bi omogućiti da kućanstva u Ukrajini i dalje ostaju zagrijana. Pokretanje energetske strategije koja obuhvaća široku perspektivu kao što je ovdje navedeno pokazuje da Europljani ipak imaju smisao za geopolitiku.

Willem TH. Oosterveld i Sibjren de Jong, EUobserver, Bruxelles