Lord Owen je 1993. tražio koridor za Srbe kod Save

Federalizam je jedino rješenje za Bosnu i Hercegovinu!

 

 

Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više ne će moći pisati niti razumjeti bez korespodencije predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije! Stjepan Mesić, kada je došao na Pantovčak, šakom i kapom dijelio je klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH! Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu! Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu! Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao! Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu! BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda! Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH! – istaknuo je, među inim, naš saborski zastupnik (i predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost) prof. dr. Miroslav Tuđman u opširnom intervjuu za bosanskohercegovački tjednik Dani. Intervju s prof. dr. Tuđmanom prenosimo u cijelosti, zajedno s uvodom novinarke Jadranke Dizdar.

Zagrebački sveučilišni profesor i saborski zastupnik, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, govori za Dane o šest knjiga Tuđmanova arhiva, korespodencije predsjednika Republike Hrvatske od 1990. do 1999., otkriva što se doznaje iz autentičnih dokumenata, uključujući i prepisku s Alijom Izetbegovićem, razotkriva pozadinu informacijskog rata koji se od 1990. vodio u Hrvatskoj i BiH, a komentira i načelo federalizma koje se u slučaju BiH danas ponovno aktualizira.

 

• Profesore Tuđmanu, u Zagrebu je ovih dana promovirano šest svezaka Tuđmanova arhiva, korespodencije prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Izdavači su Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest, a Vi ste glavni urednik. Koliko Vam je vremena trebalo za ovaj pothvat i kako ste selektirali dokumenta?

– Pripreme i pretraživanje Hrvatskog državnog arhiva trajali su nekoliko godina jer to nije bio jedini posao koji sam radio, a cijelo izdanje je relativno brzo pripremljeno za tisak, u samo godinu. Radi se o korespodenciji predsjednika Tuđmana sa stranim državnicima, čelnicima i predstavnicima raznih međunarodnih organizacija, čelnicima SFRJ i republika bivše Jugoslavije i drugih u razdoblju od 1990. do 1999. Riječ je o faksimilima autentičnih, izvornih dokumenata od kojih je većina sada prvi put objavljena. Publicirano je oko 1.400 dokumenata, na 3.600 stranica. Dvije trećine dokumenata je na hrvatskom jeziku, ali dvije trećine je na stranim jezicima – naime, oko jedne trećine dokumenata je dostupno u prijevodu. Neka pisma upućena su na veći broj adresa, ali je objavljen samo jedan primjerak, uz nabrajanje adresa na koje je pismo poslano.

 

• Je li ovo izdanje namijenjeno isključivo povjesničarima i istraživačima ili je to štivo i za obične čitatelje?

– Suvremena povijest Hrvatske i ovog dijela Europe se više neće moći pisati niti razumjeti bez ovih dokumenata. Oni su ne samo povijesna građa nego i izvor točnih, preciznih činjenica. Mogu ih koristiti domaći i strani istraživači, ali i svi oni koji su bili sudionici ili suvremenici ili su samo zainteresirani ni za zbivanja o kojima je riječ. U svakoj od knjiga objavljen je tematski predgovor. Akademik Davorin Rudolf piše o raspadu Jugoslavije, ja sam pisao o hrvatskoj nacionalnoj strategiji, u tekstu dr. Ivice Lučića govori se o hrvatsko – bošnjačkom sukobu, dr. Nikica Barić analizira politiku pobunjenih Srba u Hrvatskoj, a dr. Ante Nazor daje pregled vojnih operacija hrvatskih snaga. Prijevodi ovih uvodnih tekstova objavljeni su u šestoj knjizi na engleskom jeziku, tako da će ih zajedno s dokumentima moći koristiti i strani povjesničari i istraživači. Usto, ovo izdanje uključuje Kazalo korespodenata s osnovnim podacima o autorima pisama, njihovim zvanjima, pozicijama…, te Kazalo imena o svim osobama koje se spominju u pismima, kao i Kronologiju zbivanja kojom se dokumentarna građa kontekstualizira, odnosno smješta u konkretna međunarodna zbivanja i nacionalnu situaciju.

 

• Gdje se dokumenti iz cjelokupnog Arhiva prvog hrvatskog predsjednika danas nalaze, na koji način se njima operira?

– Godine 2000. bili smo svjedoci da je Stjepan Mesić kada je došao na Pantovčak šakom i kapom dijelio klasificirane dokumente iz Arhiva prvoga predsjednika RH.

 

• Kako je to uopće bilo moguće?

– U pristojnim zemljama to nije moguće. Da se to dogodilo u Americi ili bilo kojoj drugoj europskoj državi, bilo bi istog časa sankcionirano, a predsjednik opozvan. Mesić je ove dokumente izravno dostavljao Haagu. Kad su odvjetnici postavili pitanje njihova izvora i vjerodostojnosti, onda je Tužiteljstvo moralo naknadno legalizirati te dokumente jer nisu zaprimljeni službenim kanalima. Tako je Račanova vlada tijekom svojega mandata legalizirala taj nelegalni transfer dokumentacije. Račanova vlada donijela je 2000. odluku da se arhiva prvoga predsjednika RH mora predati Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Mesić je to odbio. Rekao je da on nema s čime raditi, pa je predaja trajala oko pet godina. Tek 2005. ili 2006. sva ta arhivska građa završila je u Hrvatskom državnom arhivu. Ako se dobro sjećam, u Hrvatskom državnom arhivu građa iz ureda prvoga predsjednika Hrvatske pohranjena je u oko 2.000 registratora.

 

• Jesu li Vam bili dostupni svi dokumenti? Ima li među objavljenom građom i onih tajnih, to jest klasificiranih dokumenata?

– Imao sam pristup samo korespodenciji sa stranim državnicima i predsjednikovim rukopisima, a pisma koja državnici razmjenjuju nisu klasificirana.

 

• Kako to da niste mogli koristiti kompletnu dokumentaciju?

– To je priča za sebe. 

 

• Arhivska građa koju ste objavili dosad je bila nepoznata javnosti?

– Nije bila objavljena i to će sada biti novost i u međunarodnim razmjerima, budući se objavljuju i pisma predsjednika velikog broja stranih država. To je od izuzetne važnosti da bi se razumjelo tko je vodio kakvu politiku, s kojim ciljevima i tko je kakva rješenja zagovarao.

 

• Što je zagovarala hrvatska politika?

– Korespondencija potvrđuje da je hrvatska politika bila dosljedna, da nije imala nikakve prikrivene ciljeve ni namjere, niti je bilo nekih navodnih dvostrukih politika, što su protivnici predsjednika Tuđmana godinama nastojali prikazati. Također, iz korespodencije se vidi kakvi su bili pritisci i s međunarodne i s unutarnje strane, ali i dosljednost hrvatske politike. Ima interesantnih podataka. Na primjer, da je lord Owen u ljeto 1993. tražio od Hrvatske da dio svojega „močvarnog“ teritorija sjeverno od Save prepusti Srbima za koridor radi povezivanja sa Srbijom. Očito da su i međunarodni predstavnici znali odstupati od načela što ih je proklamirala međunarodna zajednica. 

 

• Hoće li se netko možda naljutiti kad sve to pročita?

– Meni je stalo da se dozna istina. Da nije bilo medijskih i političkih falsifikata hrvatske politike 1990-ih, te neutemeljenih haaških optužnica, onda bi i ova arhivska građa mogla čekati desetljećima da bude objavljena. Kako bi se doznala istina i razumjela suvremena povijest, bilo je nužno objaviti ovu građu.

 

• S obzirom na ratne uvjete, na koji način su se ova pisma razmjenjivala?

– Tijekom 1990. i 1991. faksom u bivšoj Jugoslaviji. Nakon toga, sa stranim državnicima najčešće diplomatskim kanalima i putem veleposlanstava. Sva se pisma objavljuju kao faksimil, preslike s potpisima, te se čitatelji mogu uvjeriti u autentičnost dokumenata. 

 

• Objavljeni dokumenti uključuju i prepisku s predstavnicima hrvatskog i bošnjačkog naroda u BiH?

– Korespondencija sa bh. dužnosnicima odnosi se na tadašnju ratnu situaciju i dogovore oko mirovnih planova. Ali isto tako, brojna je prepiska s međunarodnim čimbenicima, lordom Carringtonom, Vanceom, lordom Owenom, Stoltenbergom…, a u svezi BiH. Postoji prepiska s predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem, ima i nekoliko pisama s Matom Bobanom. Nema korespodencije s Karadžićem, a ni sa pobunjenim Srbima. Ta komunikacija nije postojala. Postoji jedno pismo s Miloševićem iz '91., a ono datira iz vremena prije ratnih sukoba.

 

• Hoće li ova povijesna građa baciti novo svijetlo na neke povijesne događaje?

– Vjerujem da hoće, zato što je ona nepogrešiv pokazatelj koji smanjuje prostor ideološkim i neutemeljenim, neznanstvenim interpretacijama. Pogotovo kada se radi o onim osporavanjima politike predsjednika Tuđmana na temelju predrasuda i krivotvorina. Autori krivotvorina gotov nikad ne citiraju ono što je Franjo Tuđman rekao, nego što je netko drugi rekao da je on rekao. Direktnih izvora za citate njihovih krivotvorina nema. Ovdje su sada dati izvorni dokumenti, zbog toga će se taj prostor kako za krivotvoritelje, tako i za falsifikate smanjiti. Uz to, iz ove dokumentarne građe se vidi i ono što se često namjerno zaboravlja. To su, recimo, dvije mirovne inicijative predsjednika Tuđmana početkom 1990-ih o kojima se više ne govori.

 

• Možete li nešto više reći o ovim mirovnim inicijativama prvog hrvatskog predsjednika?

– Jedna je bila u studenom 1992., a druga u studenom 1993. U studenom '92. Jadransko-podunavskom inicijativom predsjednik Tuđman obraća se šefovima država i vlada srednje Europe da se sastanu na Brijunima, gdje bi se raspravljalo o postizanju međudržavnog sporazuma i o osnivanju konzorcija za izgradnju cestovnih prometnica, nizinskih pruga i plinovoda, uz postojeći naftovod, od sjevernog Jadrana (Rijeka) do središnje Europe (Budimpešta, Bratislava), uz otvaranje slobodnih carinskih zona za države partnere u Rijeci i Kvarneru. Nudio se program regionalne sigurnosti i stabilnosti zemljama sličnog geoprometnog i gospodarskoga interesa. Smisao je te inicijative bio da se pomoću gospodarskog povezivanja i integracije zaustave ratne operacije i omogući mirna integracija okupiranih područja u Hrvatskoj i ratom zahvaćenih prostora u BiH. Svi su pozvani državnici odgovorili pozitivno, i Alija Izetbegović bio je suglasan. Međutim, iz raznoraznih razloga, ova inicijativa završila je na razini ekspertnih grupa, pa nije došlo do njezine realizacije. Koncem 1993. godine kada su propali svi međunarodni planovi, a zadnji je bio Owen – Stoltenbergov, predsjednik Tuđman istupa s mirovnom inicijativom, gdje predlaže da se u roku od 15 dana prekinu sva neprijateljstva. Predlaže mirovna rješenja i za Hrvatsku i za BiH, uopće za regionalnu stabilnost. Jadransko-podunavska inicijativa ostvarila se, ali nekoliko godina kasnije, kada su je pokrenule velike sile. Iako je potpora međunarodnih čimbenika mirovnoj inicijativi prvog hrvatskog predsjednika izostala, iz dokumentarne građe su vidljivi njegovi napori da se dođe do mirnog rješenja sukoba i u RH i u BiH.

 

• Ima li šanse da se objavljenom izvornom prepiskom korigiraju dosadašnje krive slike, falsifikati, izmišljotine? Tko ih je lansirao, tajne službe?

– Hrvatska, iako ne i samo Hrvatska, bila je izložena informacijskome ratu. Cilj je svakoga informacijskoga rata dezinformirati javnost, dezorijentirati mase, a onemogućiti politiku da donosi ispravne odluke od nacionalnog interesa. Hrvatska, ali i BiH, bile su poligonom za vođenje informacijskoga rata 1990-ih prema novim doktrinama i sa nizom novih aktera. Jugoslavenske, ali i neke druge strane tajne službe, bile su glavni akteri u tome ratu. Politika je uvijek iza toga. Rat, stradanja, razaranja uvijek su kontekst koji djeluje na učinkovitost dezinformacija i prijemčivost krivotvorina.

 

• Poput priče Paddyja Ashdowna o salveti s nacrtanom podjelom BiH?

– Jasno je da je to izmišljotina i zbog toga što je predsjednik Tuđman vidio Ashdowna u svibnju 1995. prvi put u životu. Sjedili su za ručkom, ne znam koliko je to moglo trajati, valjda sat vremena. Tvrditi da bi predsjednik Tuđman Ashdownu 1995. u takvim okolnostima „otkrio“ planove o „podjeli Bosne i Hercegovine“ je besmislica. Ashdown je s tom pričom izašao u javnost drugog dana Oluje, sa ciljem da se zaustavi napredovanje hrvatske vojske. „Bježanija“ vojske pobunjenih Srba Velikoj Britaniji nije odgovarala. Politički poraz pobunjenih Srba i vojno rasulo doveli su u pitanje ne samo britansku politiku koja je protežirala Miloševića nego i opstanak Banje Luke. Zato je Ashdown svjetskoj javnosti obznanio da je Oluja ključni dokaz o podjeli BiH – što je besmislica kao i svaka dezinformacija. Predsjednik Tuđman rekao je Ashdownu samo to da je NATO izdao kartu podjele ex-Jugoslavije na interesne sfere. Ta karta tiskana je  1993., a ja sam tu kartu objavio u jednom od svojih tekstova.

 

• Od objavljenih dokumenata koji se odnose na rat u BiH što biste posebno izdvojili?

– Iz ove povijesne građe vidljive su dvije stvari: strahovito veliki napor ulagao se od početka, barem s hrvatske strane, da se dođe do mirnog rješenja i napravi savezništvo s Bošnjacima. To je s bošnjačke strane bilo dosta nerado prihvaćano, iz jednog temeljnog razloga: bošnjačka je politika smatrala da je neprihvatljiv bilo koji ustavni ustroj BiH kao federacije ili konfederacije. To je Alija Izetbegović otvoreno govorio od 1991. pa do 2000. kada je dao jedan od svojih zadnjih intervjua za Radio Slobodnu Europu. To je bio i ostao ključ nesporazuma. Jer, svaki zagovor, a Hrvatska jeste zagovarala federalno i/ili konfederalno uređenje BiH, tumačio se kao podjela i razbijanje BiH. To je ostao prijepor i onda, a čini mi se i danas. 

 

• Što se još vidi iz ove korespodencije?

– Neke poznate stvari se samo potvrđuju. Vidi se, recimo, da je sve vrijeme hrvatska strana insistirala da HVO i Armija BiH budu jedinstvene snage u BiH, da dođe do zajedničkog zapovjedništva, da se zajednički planiraju operacije. To je potpisano, ali nikada nije realizirano.

 

• Sukoba HVO-a i Armije BiH nije bilo na cijelom teritoriju BiH. Ima li o tome riječi u ovoj prepisci?

– Sukob je postojao samo u onim područjima gdje nije bilo dogovora o raspodjeli „provincija“ prema mirovnim planovima. Sukoba je bilo od Travnika do Mostara, znači, zračne linije od 150 km. Ali sve vrijeme tog sukoba, šest brigada HVO-a u Orašju i Posavini bile su u subordinaciji s Armijom BiH. Sukobi počinju 1993., koincidiraju s tada aktualnim Vance -Owenovim planom i jasna su poruka bošnjačke politike kakav je bio njezin stav prema tom mirovnom planu. Sredinom 1993. godine pojavio se i Owen – Stoltenbergov plan o uniji triju republika, plan koji bošnjačkom vodstvu nikako nije bio prihvatljiv. Zato su tada bošnjačko-hrvatski sukobi najintenzivniji. Doduše, Alija Izetbegović je u jednom trenutku bio sklon i bez potpore intelektualnih krugova prihvatiti taj međunarodni plan, ali vojni vrh Armije BiH, odnosno vojska nije na to pristala. Ključ nesporazuma, to se iz svega toga vidi, jeste nepristajanje na bilo kakav ustavni (kon)federalni model BiH. Za razliku od hrvatske politike, čija je osnovna teza bila da se Jugoslavija nije mogla održati kao savezna, tj. unitaristička država, te se zato BiH može održati samo kao federacija ili konfederacija. Ustavni preustroj BiH je ključ nesporazuma i to su razlozi tada vojnoga sukoba, a danas političkih prijepora.

 

• Kakav je ton prepiske Tuđman-Izetbegović? Kako su ta pisma bila intonirana?

– Taj ton je bio pristojan iako se razlikovao od situacije do situacije. Godina 1992. je godina suradnje, ali 1993. odnosi su bili zategnuti, iako su se sve vrijeme održavali. Prepiska dobro ilustrira i paradoksalne situacije. S jedne strane, Izetbegović optužuje Hrvatsku zbog umiješanosti u BiH, a s druge strane, sve to vrijeme bh. Vlada održava sjednice u Zagrebu. Bh. ministri dolaze i borave u RH bez najave, dakle ne poštuju diplomatski protokol, obitelji bošnjačkih političara su udomljene u Hrvatskoj, nekoliko stotina tisuća prognanika i izbjeglica iz BiH je smješteno u RH. Tako da predsjednik Tuđman u jednom na trenutku na to upozorava Izetbegovića. Ali, generalno, na osnovu prepiske s bošnjačkim liderima, može se zaključiti da je hrvatska strana ulagala velike napore  da dođe do mira i trajnog rješenja za BiH. No, nepridržavanje potpisanih sporazuma i dogovora imali su za posljedicu iznevjerena očekivanja.

 

• U knjigama se govori o ključnim povijesnim momentima, ali što biste Vi izdvojili kao ključno?

– Ono što me se dojmilo, to je konzistentnost hrvatske politike, strateško umijeće politike koja je dovela Hrvatsku do samostalnosti, napora za zaustavljanje rata i regionalne stabilizacije. Ta je politička strategija izvedena iz filozofije povijesti povjesničara Tuđmana. Zato državnik Tuđman nikada nije vjerovao u rješenja koja se silom nameću. Uvijek je nudio i zagovarao prvenstveno diplomatska i politička rješenja, kada su se te opcije potrošile, kada više nije bilo mogućnosti stvari politički riješiti – onda se išlo na vojnu opciju. Takva politika, odnosno strategija bila je ključna za uspjeh Hrvatske. Danas se želi umanjiti vrijednost te politike, pa se govori da su branitelji stvorili Hrvatsku. Politika je stvorila Hrvatsku, a branitelji su bila ona snaga koja je tu politiku realizirala.

 

• Slažete li se s ocjenama da objavljivanje ovih šest svezaka Tuđmanova arhiva zapravo označava kraj „detuđmanizacije“ Hrvatske?

– U simboličkom smislu ove knjige predstavljaju kraj politike detuđmanizacije. Tome je prethodila oslobađajuća presuda generalima Gotovini i Markaču 2012. u Haagu, a od 2015. imamo predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović, koja je najavila da će svoju politiku voditi na vrijednostima politike prvoga predsjednika. Objava Tuđmanovog arhiva u simboličkom smislu označava ponovo vrijeme kada se o prvome predsjedniku, njegovom vremenu i politici može normalno raspravljati bez osuđivanja i predrasuda. Da se njegov arhiv objavilo 2000. godine, onda cijela priča o „detuđmanizaciji“ ne bi bila moguća, niti bi je bilo.

 

• Predsjednica Grabar-Kitarović pozvala se na inauguracijskom govoru na ideju zajedništva prvog hrvatskog predsjednika, s obzirom na aktualnu ekonomsku i socijalnu krizu u zemlji. Može li se ova ideja danas provesti?

– Danas bez zajedništva ne može nitko opstati. Nijedna država, nijedna korporacija, nijedna politika. Ako nema zajedništva, ni obitelj ne može uspjeti, pa sve do – ako hoćete – Europske unije, jer se i EU temelji na ideji zajedništva. Nažalost, ona poznata količina hrvatske gluposti je ta koja misli da se na podjelama može graditi hrvatska budućnost. U prve tri godine svojega mandata premijer Milanović stalno ponavlja: mi smo nebo, oporba je podzemlje, ja s njima uopće ne želim razgovarati… To je i razlog, ali i mjera krize u kojoj se Hrvatska nalazi. U vrijeme globalizacije jedno društvo, jedno gospodarstvo, jedna država, mogu biti uspješni i konkurentni na globalnom tržištu samo u onoj mjeri u kojoj mogu udružiti svoje intelektualne, političke, kulturne i gospodarske potencijale.

 

• Na temelju načela i odrednica nacionalne strategije dr. Tuđmana, što mislite koje bi rješenje za jednakopravnost Hrvata u BiH, odnosno kakva reforma unutarnjeg ustrojstva države BiH bi bila prihvatljiva i za hrvatski i za bošnjački narod u BiH, jer su danas jedino Srbi u BiH zadovoljni postojećim stanjem?

– Prvo, ako bilo tko sa strane nešto kaže, odmah će se reći to je miješanje u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. BiH je osnovana i priznata kao država tri konstitutivna naroda. Prva je pretpostavka samoodrživog rješenja za BiH da se pristane na razgovor o ustavnom ustrojstvu BiH. Taj test danas neke političke opcije u BiH ne bi prošle, odnosno ne žele proći. Jedni zato što su dosljedni zagovornici Daytona, a drugi zato što odbijaju ili ne pristaju na promjene unutar Federacije BiH, promjene koje bi i Hrvatima garantirale njihova konstitutivna prava.

 

• Načelo federalizma?

– Mislim da je to jedino rješenje.

 

• Što načelo federalizma znači u slučaju BiH?

– Pitanje je, prvo, postoji li realna politička volja priznati da u BiH žive tri konstitutivna naroda? Ako se to prizna, onda se mora prihvatiti da postoje i kolektivna prava na koja svaki od ta tri naroda ima pravo. Europa ima dugu tradiciju i priznaje i kolektivna i individualna ljudska prava. Amerikanci ne poznaju kolektivna prava, jer je američka nacija izgrađena samo na poštivanju individualnih prava. Ako rasprave o samoodrživom uređenju BiH pođu od pristanka na dosljedno poštivanje kolektivnih prava sva tri naroda – od poštivanja nacionalnog identiteta, prava na jezik, nacionalnu kulturu, politički subjektivitet… – ako postoji politička volja da se uvaže kolektivna prava sva tri naroda, tek onda može uslijediti razgovor kako to osigurati. Po mom mišljenju, to je prva pretpostavka da se ostvari trajno i svima prihvatljivo ustavno rješenje za BiH. Suprotni stav koji polazi samo od poštivanja individualnih ljudskih prava – vodi ka rješenjima unitarne BiH u kojoj će se ključni prijepori rješavati majorizacijom. Postojeća politička praksa svjedoči da se svaki zahtjev hrvatskih političara za federalizacijom apriorno tumači kao razbijanje BiH. Dokle je tome tako, onda će stanje ostati kakvo jeste.

 

Jadranka Dozan, Dani, Sarajevo