Dječak u ratu Ne tako davno dječaka je metak pogodio. A rat je, rat je bio. I on je na štakama hodio. Dok su njegovi vršnjaci lopte šutali po livadama, I dok su im pašnjaci i automobili odmorištem bili, Dječak je na štakama nesretan bio, jer i on je,kao i Drugovi njegovi, gledao kako se bijele snjegovi, kako Tihe kiše liju i kako se djeca smiju, smiju… I gled'o je kako se mladi ljube i nadu ne gube u proljeća nova. On rat nikada nije htio, nije ga volio. Rat mu je sve skrivio: i boli, i suze, i kljaste noge, i nevolje mnoge što su mu tijelom harale. A on je živjeti htio. Imao je i želja. I srce mu je kucalo snažno. I bilo mu je neopisivo važno preskakati ograde, trčati, šetati gradom s nadom da će ga pratiti netko drag i umiljat. Da će ukorak s njime hoditi ljeta i zime… A stigao je rat. Dječak je dom svoj branio, a rat, nebrat i tat Dušu mu je ranio. Nebesa se razvedrila a mladost… u nepovrat odjedrila. Beznadnim pogledom u daljinu sada usamljen čovjek ulicama Grada na štakama hoda. Prolaznici ga vide. Ne prilazi mu nitko, Nitko da mu lijepu riječ poda, Pa on, na samoću sviko, na štakama dalje, sve dalje ide. Sumorna mis'o sjećanjem plovi. A pjesma se čuje: "Zovi, samo zovi…" I zvona crkvena zvone dok čovjek na štakama U ponor sjećanja tone. Malkica Dugeč, 3. 3. 2015.