Kako pravednom nepravedni sude. Ljudi šute. A čovjek već mrije. Čeka na sud jedinoga Boga. Ni pjesniku – pravice vjesniku Do čovjeka više stalo nije. Ljudi šute. Svak svoj život živi. Bespomoćni jedan drugog krivi Za njemoću i nepravde hude Što pravednom nepravedni sude. O, pjesnici, zar se šutjet smije? I zar vama više stalo nije Svjedočim biti od istine? Gdje su sada oštra pera vaša? I zar na smrt čeka Lijepa naša Generala Branimir Glavaša? On umire. Na osudu čeka Tek od dragog Boga jedinoga, Jer je ljudska pravda predaleka! Zar Hrvatu patnje nije dosta? I zar krivac pravednom da sudi? O, Hrvati, dragi, dobri ljudi, Zar nam nije dosta bola žrtve? Pravednima zar daju oprosta Istom kad ih ugledaju mrtve? Ljudi šute. Tek poneki zbore Da iz groba – kada dođe doba, Žrtve glasom živih – progovore! Malkica Dugeč, 30. 3. 2015.