Dimenzije stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata

Hrvati su žrtve "isilovaca" iz ranih devedesetih godina

Bošnjačka politika isključivosti i osmanizma prema konstitutivnosti i suverenosti beha Hrvata, svojih daytonskih federalnih partnera u većem dijelu, između Muslimana i Srba podijeljene  zemlje, na tragu je one Titine politike prema Hrvatskoj, “Prije će Sava poteći uzvodno, nego će Hrvatska postati država“. Još jedan dokaz velike, zapravo klonirane, slićnosti između Jugoslavije i Bosne i Hercegovine. I današnja politika centralizma i unitarizma kakve zagovaraju, i u nemiru Bosne i Hercegovine održavaju Bošnjaci, ponavlja „Prije će Hrvata u Bosni i Hercegovini nestati, nego će entitet izboriti“. Politička isključivost koja je po svemu sudeći zauvijek istisnula uključivost drugog i drugačijeg, posebnog i malobrojnijeg, bošnjačka je politika koja ih u beha suvremenosti giga nepravde, oslobađa  svake odgovornosti za hrvatski neravnopravni položaj, te propadajuću beha i sadašnjost i budućnost. Broj vlastitog naroda, na ćijem povečanju rade sve bošnjačke političke, kulturne  i vjerske institucije, prisjetimo se samo riječi bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH gospodina Mustafe Cerića kada je zaprijetio, naredio, Muslimankama: „Svaka Muslimanka je dužna roditi petero djece, dvoje za sebe, a troje za Bosnu i Herecgovinu“, fizička je snaga kojom štite sve nedomekoratske, nedijaloške,  neeuropske i ratom prijeteće radnje.

Jesu li danas to troje bošnjačke rođene djece, po Cerićevoj naredbi, ratnici isilovci u Iraku i Siriji, ili oni koji ostaju u Bosni i Hercegovini kao tehnički servis onima koji se vrate nakon obavljenog zločinačkog posla, povijest će pokazati. No zasigurno jesu oni koji su povećali nacionalni broj s kojim bošnjačka strana osvaja Bosnu i Hercegovinu,  prisvaja apsolutno pravo na nju, i brani pravo hrvatskom narodu na političko samoorganiziranje, te iznad svega osporava pravo na bilo kakav vid teritorijalne autonomije, entiteta. A gdje su ta trojica novorođenih Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu, kako i za kakvu se Bosnu i Hercegovinu bore  znaju bošnjački suvremenici i čuvaju to kao tajnu, kao iskustvo koje će trebati koristiti u vremenu koje pripremaju i za koje ih pripremaju.

Ti koji su ostali u Bosni i Hercegovini oni su ta bošnjačka brojka, ta snaga broja kojom se prijeti Hrvatima, i koji izvješenim isilovskim zastavama na kućama isiliziraju Bosnu i Hercegovinu, po uzoru na sadašnjost isilovaca, ili na prošlost Osmanlija. Bosna i Hercegovina je zemlja žrtva osmanlijske prošlosti i isilovske sadašnjosti. Zapravo, hrvatski narod u toj zemlji je najveća žrtva ta dva crna razdoblja beha povijesti. Za bosanskohercegovačke Hrvate, stoga, i nema nikakve razlike između prošlosti Osmanlija i sadašnjosti Isilovaca, budući da su ti vjerski islamski ekstremizmi, i njihove politike, u mnogo ćemu slične, pa i iste. Prvi su pola tisućljeća Bosnu i Hercegovinu prisilno islamizirali, hrvatski djecu janjičarili, crkve rušili i na njima džamije gradili, te na kraju tu zemlju pretvorili u svoj spomenik na ovim europskim prostorima, s kojeg Mustafa Cerić uzvikuje, i govori: „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“. Drugi pak, Isilovci kada su na poziv tadašnjih Muslimana došli u džihad na beha prostore, naprosto su nastavili tamo gdje su Osmanlije zaustavljene i poražene. Istim metodama nastavljeno je islamiziranje Bosne i Hercegovine, napose hrvatskih prostora Središnje Bosne, koja se još u osmanlijskom vaktu uspjela oćuvati kao beha otok hrvatstva i katoličanstva.

Nije stoga slučajno započeo muslimansko hrvatski sukob za teritorij na tom otoku, koje je i danas nezaštićena enklava, i sukob mnogih interesa, manipulacija, pregovora, i ciljeva. Sve je muslimanska strana, zajedno sa mudžahedinima, ućinila da taj otok hrvatstva i katolićanstva, tu Lašvansku dolinu zauvijek poplavi i potopi, kako bi istrgla svaki trag svoje polutisućljetne žrtve. Na neki način može se reći da je to cilj i današnjeg bošnjačkog vodstva, kojemu je Središnja Bosna i dalje glavni ratni cilj kojeg treba osvojiti, etnički i vjerski očistiti od Hrvata. Daleko više je bošnjačka politika koncentrirana na osvajanje Lašvanske doline, negoli na povratak genocidne republike srpske u teritorijalni  i institucionalni integritet Bosne i Hercegovine.

Nisu rijetki glasovi u bošnjačkim političkim i vjerskim krugovima na tim prostorima, koji se ćuju, koji su „procurili“ u javnost, zasigurno s jasnim porukama zastrašivanja Hrvata, da nema rješenja beha problema dok ne „padne“ Lašvanska dolina, dok ne bude u potpunosti osvojena ovako ili onako, i Hrvati iz nje nestali. Po onome što se sve događa, veliki broj muslimanskih ubitstava hrvatskih povratnika, silovanja starica, zatrpavanja opustošenih hrvatskih sela (Miletići), zabrana otkrivanja masovnih grobnica ubijenih hrvatski civila (Maljine), gradnja džamije na hrvatskoj zemlji (Travnik), upadi isilovaca u crkve tijekom Svete Mise (Zenica), Bošnjaci su, gotovo, pred ostvarenjem tog zločinačkog cilja.

O dimenzijama stradanja bosanskohercegovačkih Hrvata u muslimanskoj i srpskoj agresiji, govore brojke kojima su bosanskohercegovački biskupi upoznali papu Franju, koji se sprema posjetiti tu suvremenu Arenu u Europi. Naime, na susretu bosanskohercegovačkih biskupa s papom Franjom u Rimu, u sklopu pohoda „ad limina“ od 10. do 17. ožujka 2015. godine, predsjednik Biskupske Konferencije BiH banjolučki biskup Franjo Komarica iznio je zastrašujući podatak, za budućnost hrvatstva i katoličanstva u toj zemlji. Po tom podatku, a koji je zasigurno precizan i točan, u Bosni i Hercegovini danas živi 420 tisuća četristo i dvadeset tisuća Hrvata katolika. To znači da je u srpskoj i muslimanskoj agresiji na hrvatski narod, u tim etničkim čišćenjima protjerano više od 50 posto Hrvata koji su živjeli u Bosni i Hercegovini prije rata. Znači, Hrvati u Bosni i Hercegovini su u građansko-konfesionalnom beha sukobu za teritorij prošli ono što danas prolaze kršćani u isilovskoj državi na prostorima Sirije i Iraka, ali i u nekim drugim islamskim zemljama.

Vinko Đotlo