Zar ćemo dopustiti srpske tablice na hrvatskim pločicama!?

Ne dajmo Ostoji Rankoviću da nam izbaci hrvatski grb!

Dana 31. ožujka 2015. predstavljene su nove registarske pločice. Prekrasno, komisija, ma tko bio u njoj, dala nam je svima do znanja da smo amorfna masa kojom manipulira tko kako hoće. Koji identitet daju tablice? Države ili nečega drugog? Što je smetao grb države na tablici? Komu? Pa na grbu su označene sve regije, a grb je jedan od atributa države. Sve je svedeno na dva kvadratića. Naziv naselja (je li svakog?) na početku je dvoslovni. Valjda će tako Babina Greda biti: BG…, kada je Solin SO. Vjerujem, da se iza ovoga krije „struka“. Pa, struka je i Frljić, koji veli da govori nepostojeći »srpskohrvatski« i žali za mlađom tamnicom naroda, dok mu nije mrsko uzimati novac i ravnati Hrvatskim kazalištem. Sve apsurd do apsurda.

Bojim se da se Fredu Matiću vrati „PTSP“. To je inače neizlječiva bolest i zato Freda treba čuvati. Radi se naprosto o fenomenu. On je jedini s 80-postotnom bolešću uspio pobijediti bolest. Ja o tome ništa ne znam, ali pitajte dr. Hermana Vukušića ili nekog drugog psihijatra, koliko je izliječenih u svijetu od ovoga opakog zla? Javila se i bivša ministrica branitelja. Ukorila je Đuru što spava u kući. Naravno trebali su biti pod šatorom i nikako se prati, a nuždu su mogli obavljati u parku. Pa valjda oni znaju kako se to radi na terenu? Čemu sve služi ašovčić? Zato će Fredy boy maknuti latrine. Braniteljima savjetujem da sve skupljaju na hrpu. Naime, postoje i uličari. Oni su protiv branitelja u nekoliko navrata prosvjedovali. Načuo sam, da se ponovno organiziraju. Zato branitelji neka naprave nekoliko hrpica, jer se ne zna s koje strane će uslijediti napad pa neka se na više punktova nađe „strjeljivo“ za slučaj napada uličara. Uličari su za razliku od branitelja pokazali da su bolje savladali taktiku. Tako su 1991. svi našli neko sigurno mjesto i danas ostali neokrznuti, dok su branitelji bili neodgovorni prema sebi i domovini i dopustili da od njih učine invalide. Kud su kao invalidi beskorisni, sada bi još neka prava, kruha nad pogačom. E, ne može. Uličari to ne će dopustiti.

Dragi moji šatoraši, očekuje vas još bojeva. Ovaj posljednji će biti govnast u svakom slučaju. Budete li koristili „strjeljivo“ s hrpica ili ne. Svaka politička šuša može danas organizirati da se Hrvati međusobno zgrabe za vratove. To je inače stoljetna tradicija ovoga naroda. Tko god došao na vlast ili joj se primaknuo, taj se iz petnih žila trudi tamo ostati i „napredovati“. Dostojanstva nema nitko. Danas posebno su važni (Judini) škudi. Sve vrijednosti se želi prikazati novcem tako i one uzvišene poput domoljublja, čovjekoljublja, sućuti, časti. Jedino što mi je nepoznato je cjenik onih koji su ove vrijednosti odlučili prodati. U neka prošla vremena, to se zvalo osvajanje, kolonijalizam itd.

Tako su u kraju gdje sam došao na svijet sve uređivali stranci (Austrougarska, Turska, Britanci…), taj kraj nazivaju Vojna krajina. Moji predci su morali vojevati za sigurnost i osvajanja Austrougarske i istovremeno im je prepušteno uzdržavanje obitelji. Zauzvrat su dobili ušorena sela s putom, prosjeke u šumama, popis stanovništva, gruntovnicu i katastar. Da, život se činio lakšim, ali što se krije iza svega? Sela su ušorena da dobošar lakše pokupi krajišnike za borbu, prosjeke sprječavaju prevelike požare (vatra teže „preskače“ table), a većinu bogatstva (kao i na Velebitu) je iskorištavala monarhija. Popis stanovništva je bio osnova za vojsku (od 16 – 45 godina) da znaju koliko imaju obveznika. Gruntovnica i katastar radi poreza, koji je Bogu hvala bio stalan.

Iza toga (kada su Turci bili neutralizirani) Albioni su došli i počeli koristili šume, a Hrvati (Šokci) mogli su im biti jeftina radna snaga. Eto tako se razvijao ovaj podanički mentalni sklop. Danas, kada je šačica ljudi pružila otpor i nešto napravila, sustavno se nastoji razgraditi sve što je ta šačica dosegla. Nevjerojatno je kolika doza samodestruktivnosti živi u podsvijesti moga naroda. Ima li tko, osim branitelja u savskoj 66 dostojanstva? Naučeni smo na šutnju, ignoranciju ili bespogovornu poslušnost „autoritetima“. Nitko se ne usuđuje pitati, kamo li provjeriti vjerodostojnost autoriteta.

Pitam se kako to da je situacija takva? Sve se svakodnevno nastoji relativizirati. Zato uzvišene ljudske vrijednosti, pod uplivom nekih „autoriteta“, nastoje procijeniti novcem. To je nedopustivo i više se ne smije pokazivati tolerancija prema takvim nastojanjima. Pogrješno je započeo mirnodopski život Republike Hrvatske. Učenje dviju povijesti u Podunavlju, Banovini, Kordunu. Pazili smo, da ne uvrijedimo djecu svojih dojučerašnjih neprijatelja. Koji narod kroz povijest je to radio? Moramo li mi doista sve nakaradno mijenjati? Provedimo konačno lustraciju i to tako da bude trajna. Pretresimo sve unazad, a primijenimo na sve buduće „nestašluke“ te vrste. Tvrdim da u tom slučaju nitko ne će zaboraviti tko je i što je, koje vrijednosti treba staviti na prvo mjesto i da za prodaju svega što mu nije pripadno snosit će odgovornost i to trajno.

Iza šatoraških zahtjeva iščitava se i duh ovoga što sam izrekao. Zato se ovi bokci u pameti – uličari ne znajući daju instrumentalizirati. Svaki od nas se mora zapitati gdje sam bio tijekom rata, jesam li spreman sjesti u kolica i ostatak života provesti u njima, čak i da su mi udovi zdravi, za koju naknadu sam to spreman učiniti? Ja nisam spreman zamijeniti Đuru u njegovim kolicima za nikakve novce ovoga svijeta, čak niti pod uvjetom da mi je zdravlje neokrnjeno. Sudeći po svemu, Đuro je slaba točka na koju će se sada okrenuti sva oružja. Tako neki dan slušam „Suzanu“ kako lamentira o kući u Zaprešiću i kako Đuro nema pravo na nju. U nastavku čujemo da na pitanje o stanu u Ravnicama staloženo odgovara, da joj to pripada (otkupljeno), a onaj što se ubio, za njega se niti posredno ne osjeća odgovornom.

To samo govori, da su svi obnašatelji vlasti (bez obzira na boju) isti – podložnici tuđim interesima (poglavito stranim). Upravo njima šatoraši predstavljaju opasnost. Šator je i personifikacija jednog rata u kojoj je bila osviještena vojska za domovinu. Nakon rata su napravljene brojne udruge, da ih se razjedini i manipulira njima. Danas tko je u šatoru je i 1991. bio na braniku domovine, bio invalid ili ne. Ostaju političke nomenklature, koje na razne načine pokušavaju kapitalizirati prosvjede s više ili manje uspjeha, ali to su mentalni dvojci koji su kao članovi istog kluba na treningu podijelili raznobojne dresove, dok suštinske razlike nema. Lokalizirati, identificirati, uhititi, izručiti.

Koja je razlika između ovoga i invalidi i borci hoće veća prava jer su stvorili državu? Pa tko je suđen za „ratni zločin“? Koliko je Srba (dragovoljaca), oficira JNA ili pobunjenika iz Hrvatske suđeno ili osuđeno za takav zločin? Samo Hrvati su činili ratni zločin. To vjerojatno one postrojbe koje su djelovale oko Vranja, Bele Crkve ili Kragujevca. Ako braći Srbima smeta grb, izbacimo ga s registarske pločice i nastavimo sve u tom smjeru, dok im konačno ne uđemo u… To je valjda recept koji nam nude Glavašević, Fred i ostala bratija iz MORH-a, MUP-a i ostalih kulturno-zabavnih ministarstava. Što god bilo, šatorašisu jedina opasnost i posljednja crta obrane.

Zlatko Janković