Uskrs jedne majke

Nezaboravni običaj

 

 

»Što radiš majko ove presvete noći

Dok na ponoćku uskrsna zvona zvone?«

»Mislim o tebi sine hoćeš li kući doći,

Gledam u daljinu, a oči suze rone.

Kuću sam okrečila, obojila jaja,

U korpi jelo na posvećenje čeka.

Uzalud svega… Tuguje tvoja maja,

Otela te od mene sudbina gruba neka…

 

Rek'o si doć za Uskrs kada šuma prolista,

Kad zamiri dolina ljubicom ukrašena.

Proljeća dođu i prođu, u meni nada ista,

Od obećanja tvog ostade uspomena.

 

Čujem, ženiš se ženom tuđinske krvi,

A kod nas puno selo lijepih djevojaka.

Na veliku žalost nisi zadnji ni prvi…

Novac čovjeka mijenja, dođoše doba tak'a.

 

Jedno ti sine zaboraviti ne ću,

Pogazio si zakletvu Bogu svetu:

»Majko, kunem se, na grudi oca mrije’ ću,

Nema Hrvatske naše na čitavome svijetu«.

 

Uzalud zakletva i časna riječ tvoja,

Uzalud te majka u pismu svjetovala.

Jedinog te imam, o ljuta rano moja,

Al' zbog tebe sam sve suze isplakala.

                

Voljela bih znati kako je danas tebi,

Jesi l' k Misi iš'o, svetenje posvetio?

Jesi li jeduć ga osjeć'o bol u sebi?

Jesi l’ u mislima u rodnoj kući bio?

 

Sine, moj sine, uživaj lažnu sreću,

Ja ću i dalje molit da stigneš iz daleka.

Ako ne dođeš, proklinjati te neću,

Al’ znaj, na srcu majke sretan te Uskrs čeka.«

 

Marija Dubravac, Melbourne, 1972.