Hrvatske nacije cvijet

U vječno sjećanje na svu dječicu pomorenu tijekom Domovinskoga rata

 

 

»Počujte stari i mladi, evo vam filma novog

O strašnom djelu, o bezdušju Hrvata!

Ubiše srpsko dijete! Jao, užasa ovog,

Evo gole istine Domovinskoga rata!«

Razvika se javnost… Gle, hrle mladi sini

Da vide svjedočanstvo – "sramotu neviđenu".

I mučno im je živjet u svojoj Domovini,

Gdje zlotvor baca u smeće curicu ubijenu.

Aleksandri Zec u spomen svijeće se pale

Nad sudbom krutom srce im bijesom plamti.

Vječni joj pokoj… No da li itko pamti

Četristoidvoje nevinih janjića – hrvatske anđele male,

Koje bezdušno pobi Aleksandrin rod?

Jesu li oči srpske bar časkom zaplakale

Dok njihovi ‘heroji’ ništiše Slavonski Brod?

Jesu li čuli vriske curice Andrijane,

Ivana, Marka, Marinka, Dalibora,

Vedrane, Đure, Gorana i male Ane –

Dvadeset osam žrtava krvavog pomora?

Pamte li dječicu i mlade majke njine

Kako ih rafal kosi i nož četnički reže?

Ljudski stvor čini što ne bi činile psine,

Od takvih krvoloka krštene duše bježe.

Hrvatski brate, stidi se imena svoga

Ak’ kriješ istinu i slaviš srpski rod.

Zar ti je preči tuđin od roda hrvatskoga?

Nije l’ rad’ zloće njeg’ve vrišt’o nebeski svod?

Nije li zemlja tvoja plamenim gorila žarom,

Nije l’ ti sestra bila pohotnog bludnika žrtva?

Tko li iskopa oči tvojemu didi starom?

Nije l’ ti sveđ u mislim’ zaklana majka mrtva?

Ne budi izdajica! Otimaj zaboravu

Krvavu povijest Domovinskoga rata.

Pamti stvorove male, a u vječnu im slavu,

U knjizi nek svjedoči strahota nepoznata.

Piši, filmove snimaj, pjesme dječici sroči,

Zar se i danas bojiš neprijatelja svog?

Istinom hrabro u budućnost kroči,

Po istini i pravdi cijeni nas moćni Bog.

Aleksandra Zec nek mirnim sankom snije,

Ubojici njenom život će biti klet.

Al’ brate, gledni k Nebu. Tamo se stvarnost krije,

Četristo i dvoje anđela – hrvatske nacije cvijet.

 

Marija Dubravac, Brisbane