Car Klaudije

Šopovi zabilježeni "susreti" s Isusom

Moje djetinjstvo uz pjesnika Nikolu Šopa (prilog obilježavanju 100. godišnjice pjesnikova rođenja pri HAZU-u)

Zahvaljujuć Nikici, jedno sam vrijeme u školi prednjačio ne samo za nastave jezika i književnosti nego i povijesti. Dobar dio gradiva bio mi je već unaprijed poznat, a o nekim od najvažnijih povijesnih zbivanja raspolagao sam podatcima iz prve ruke. Nikica mi je, uz kavu, napamet recitirao Ilijadu, govorio rimske i hrvatske pjesnike, još i prije nego što sam sâm naučio čitati i pisati. Učio me latinskim poslovicama, njihovom dubljem značenju i okolnostima u kojima su nastale i prepričavao pri tom svoje susrete sa skoro svim važnijim osobama u povijesti.

Klaudije

Kada sam mu jednog dana uzbuđeno najavio da ćemo u školi učiti o starom Rimu i velikom imperatoru Juliju Cezaru, samo se „šeretski“ nasmiješio i rekao: „Ja sam njega lično poznavao“! Kako se kasnije pokazalo, Nikica je „lično poznavao“ čitav niz velikana naše povijesti, i to, bez iznimke, upravo one koji su kobno skončali jer nisu pravovremeno prihvatili njegov savjet. Nikičine priče o njima doživljavale su svoj apsolutni dramatski uspon uvijek gotovo istom rečenicom, koja je u Cezarovom slučaju glasila: „Ja sam njemu lijepo govorio: ‚Gaj Julije, čuvaj se onog Bruta!’, ali on me nije htio slušati“. Zaključak, koji se vrlo lako dao izvući iz tih priča, bio je jednostavan. Svim tim velikanima bila je zajednička jedna te ista crta karaktera, koja je ponekad pomogla njihov uspon, ali na kraju i uvijek odredila njihov pad – bili su puni sebe!

Po Nikici, najveća je iznimka među njima bio car Klaudije, koji je bio „dovoljno pametan, da se pravi glup“ i zato ga je Nikica smatrao najvećim rimskim vladarom i unatoč tome što ga nije „lično poznavao“! Vrlo brzo postalo mi je jasno da je Nikica najviše cijenio tako nazivane „samozatajne“ ljude, pa, iako nije bio bez divljenja i za pojedine dosege onih slavnih, svojim pričama o susretu s njima on nije uzdizao sebe, već je njih spuštao na ono mjesto u povijesti koje su, po njemu, uistinu zaslužili.

Tome u prilog govori i činjenica da o tim svojim zamišljenim susretima s navodnim velikanima povijesti nikad nije zabilježio ni riječi, a među njima je bilo i takvih za koje je doslovce znao reći da „nisu vrijedni papira“. Utoliko veću iznimku čine Šopovi zabilježeni „susreti“ s Isusom, kojem se divio upravo kao najvećem samozatajniku. Nikica, naime, nikad nije sumnjao u Kristovo božansko porijeklo i svaki pokušaj diskusije o tome prekidao je riječima: „Moći biti Bog, a htjeti biti čovjek, to može samo Bog“.

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero