Odnos komunističkih totalitarističkih režima prema budizmu

Autoritarni režimi u pravilu žele prihvatiti religiju, ali i ograničiti ju

Moj kolega iz kolumne Banyan u ovotjednom tiskanom izdanju izvještava o nadrealnoj svađi u koju su upleteni Kina i duhovni vođa tibetanskog budizma. Kineski dužnosnici i mediji javno su napali Dalaj Lamu, koji ima gotovo 80 godina, zbog toga što se usudio ustvrditi da se možda ne će reinkarnirati nakon smrti. Jedan njegov europski sljedbenik koji ga dobro poznaje objašnjava njegovo stajalište na sljedeći način: „Ako ne može imati korisnu ulogu u duhovnom, obrazovnom i kulturnom smislu, onda nema smisla da se vrati kao 15. Dalaj Lama.” Takve izjave odbačene su kao „besmislica”u Kini, gdje se prema pretpostavci nadaju da će se na kineskom teritoriju pojaviti nasljednik vođe u egzilu kojime će moći upravljati.

To bi mogao biti ekstreman primjer, no mnoge su podjednako nadrealne situacije nastale u vjerskoj povijesti. Autoritarni režimi u pravilu žele prihvatiti religiju, ali i ograničiti je; žele se osigurati da se golema moć mobilizacije vjere koristi u njihovu korist, a ne kao inspiracija njihovim protivnicima. Ta se maksima može barem u jednakoj mjeri primijeniti na iznimno materijalističke ili protuvjerske režime i njihove nasljednike kao i na druge oblike vlasti. Iz perspektive države, problem je u tome što ni potiskivanje religije ni taktika prihvaćanja nikada u potpunosti ne uspijevaju, osobito ako se radi o velikoj, drevnoj i otpornoj vjeroispovijesti.

Primjerice, ako potisnete religiju na jednome mjestu, to je može potaknuti da zaživi na drugome. Kao što su briljantni ruski teolozi u bijegu od revolucije 1917. potaknuli procvat kršćanske scene u Francuskoj i Engleskoj, tibetanski budizam sada ne cvate samo u Dharamsali, indijskome sjedištu Dalaj Lame u egzilu, nego i u 40 drugih zemalja diljem svijeta. (Činjenica da oko 25 posto Amerikanaca izjavljuje da vjeruju u reinkarnaciju mogla bi biti bizaran kompliment utjecaju budističke dijaspore, iako je vjerojatno da većina njih ne razumije koncept budizma.) Kao drugo, čak i u epicentru represije, oštri režimi u pravilu podcjenjuju sposobnost velikih tradicija da prežive nevolje.

Kao i druge religije, budizam u Sovjetskom Savezu preživio je tešku represiju 1930., a mnogi su lame odvedeni u zatvorske logore. Potom je toj vjeri dopušteno da igra pažljivo kontroliranu ulogu u poticanju patriotskih osjećaja tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. No cijeli kalmički narod, povijesno budistička skupina u europskom dijelu Rusije, deportiran je na istok kako bi ga se kaznilo za to što je navodno surađivao s njemačkim okupatorom. Kroz sve te nedaće, tradicija budističkog duhovnog učenja (u kojoj su uvaženu ulogu imali neki etnički Rusi iz Lenjingrada) nikada nije napuštena. Čini se da budističke tehnike kontrole uma mogu biti od prilično velike pomoći tijekom pritvora ili egzila.

U Putinovoj Rusiji budizam stoji uz pravoslavlje, islam i židovstvo kao jedna od „tradicionalnih religija”, čiji čelnici u zamjenu za uglavnom odan stav prema Moskvi uživaju povlašten pristup Kremlju. Poznavatelji prilika u vjerskim zajednicama smatraju da Putin možda razmišlja o ponovnome stvaranju nečega poput Vijeća za vjerske poslove koje je postojalo u komunističkom dobu: bila je to državna birokracija koja je nadzirala i regulirala sve oblike vjere i prisiljavala ih da se srdačno odnose jedan prema drugome.

No kada prihvatite vjerske vođe, a potom od njih očekujete da budu predvidljivo poslušni, to nikada u potpunosti ne uspijeva, ili barem nikada ne može uspijevati unedogled. Koliko god bliske bile režimu, vjerske figure izgubit će vjerodostojnost ako se ponekad ne zauzmu za vjeru koju propovijedaju. Ako su potpuno podložni, nisu od velike koristi. Kao što se ističe u kolumni Banyan, Panchen Lama (još jedan visoki duhovni vođa tibetanskog budizma), koji uživa potporu Kineza, tek je malo uzburkao vodu javno progovorivši o potrebi za školovanjem više redovnika. Iako je njegova popularnost među budističkom dijasporom malena zbog toga što ona smatra da postoji drugi i legitimniji predstavnik za taj položaj, njegov bi rejting vjerojatno bio još niži da nije dao takve izjave.

Kina argumentira svoje pravo na upletanje u tibetanski budizam i u izbor Dalaj Lame time što je izaslanik kineskoga cara nekoć nadzirao izvlačenje papirića iz zlatne urne. Putin, koji je 2013. posjetio Buryatiju, uporište tibetanskog budizma, pokušao je povezati nadzor nad budističkom vjerom s tradicijom koju je započela carica Elizabeta, kći Petra Velikog. (Ruska birokracija za nadziranje islama, s druge strane, tvrdi da slijedi tradiciju koju je uspostavila Katarina Velika.) Indikativno je što i Kina i Rusija temelje svoje navodno pravo na nadzor i usmjeravanje vjerskog života u epohama i režimima mnogo starijim od komunizma.

Iz perspektive države, nevolja je u tome što možete nadzirati i usmjeravati religije koliko god želite, ali nikada ne možete biti sigurni u kojem će smjeru krenuti struja. Religijske tradicije, ako su dostojne svojeg imena, mogu odjednom proizvesti karizmatske figure, mističke pokrete, proroke, vidjelice, nove inkarnacije i zapravo sve moguće stvari o kojima nijedan birokrat nije ni sanjao. Država na takve fenomene može odgovoriti, ali ne može upravljati svakom promjenom okolnosti povezanih s njima. Što se god dogodi nakon završetka života trenutačnog Dalaj Lame (ili, kao što bi neki rekli, kraja trenutačnog života Dalaj Lame), to će zasigurno vrijediti i za tibetanski budizam.

The Economist, London (urednički komentar)