O Isuse, pa to je Bosna

Isus u posjetu kod nas

 

 

I.

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,

u naš propali i opustjeli dom,

dobrodošlicu tebi ću zapjevati,

skupa sa svojom vedrom sestricom.

 

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,

iznijet će ona preda te sô i kruh.

Po starom običaju naših sela,

kada im u kuću stigne mio duh.

 

Tada će te moja sestrica odvesti

do skromnog jela, koje krasi stol.

– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti

i odložiti svoj šešir i oreol. −

 

Tako će ti ona reći i nato će

stati preda te, u svetom bolu.

I puna čiste, nebeske samoće

o klin će objesiti tvoju aureolu.

 

Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,

koju palimo pred svaki mrak.

Od sjaja ćemo kriti svoje lice.

Tako će njen blijesak biti jak.

II.

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći

ispred nas tvoje aureole žar.

I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,

pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

 

I staje prazne, u kojima se suše

otkosi davni, ko cvijeće na groblju.

U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.

Čuješ ih, kako nevidljivu zob zoblju.

 

Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,

koje se provlači kroz živicu svježu.

O Isuse, to naše ovce izgorjele,

mrtve dolaze i u tor liježu.

 

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,

da te provozamo kroz naš mali grad.

Nad njim se nebo nisko uvijek muti.

Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

 

O ako me upitaš, dok naše staro kljuse

bude plašila kraj puta šaš,

– Koja je ovo zemlja? – Kazat ću: O Isuse,

pa to je Bosna, ti to znaš.

 

III.

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,

osjetit ćemo kako tvoja glava

spušta se čas na moje rame, čas na njeno,

i silno nas obasjava.

 

I u to doba zemaljskih kasnih sati

pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.

O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,

izmoren konja tromim kasom.

 

I koji put, kad magla bude snježno

sipila na tvoje sveto ruho,

stavit će ti na glavu, sasvim nježno,

oreol, koji ti je pao na jedno uho.

 

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero