Analiza suvremenoga svijeta

Predstavljen zbornik radova Pravda, mir, stvorenje na EU-areopagu

Franjevački institut za kulturu mira i franjevački samostan Sv. Frane franjevaca konventualaca u Splitu upriličili su predstavljanje zbornika „Pravda, mir, stvorenje na EU-areopagu. In memoriam fra Špiri Marasoviću“. Zbornik su u ponedjeljak 13. travnja u samostanu Sv. Frane u Splitu predstavili fra Žarko Relota, OFM Conv., fra Mijo Džolan, OFM, prof. dr. sc. Nikola Bižaca, dr. sc. fra Bernardin Škunca, OFM i prof. dr. sc. fra Anđelko Domazet, OFM. Radovi ovog zbornika bili su predmetom dvodnevnog Kolokvija na marginama 5. europskog OFM kongresa animatora Vijeća za pravdu, mir i očuvanje stvorenja (PMOS), održanom u Trogiru 29. travnja do 3. svibnja 2013. Na kolokviju su sudjelovali vrsni predavači sa sveučilišta, fakulteta i akademija Splita, Zagreba, Sarajeva, Mostara, Beča i Rima (Neven Šimac, Paolo Maiello, Željko Tanjić, Aleksandra Korać Graovac, Anđelko Domazet, Špiro Marasović, Ante Vučković, Ivan Šarčević, Gordan Črpić, Gabriele Kienesberger, Valentina Kanić, Mile Lasić, Nikola Bižaca, Ivan Bubalo, Ivana Brstilo) ponudili svoju analizu suvremenog svijeta, te različite ključeve njegova čitanja u korist isključenih, siromaha i potlačenih. 

Uvodni ekshortativni prilog OFM generalnog ministra Michaela Perryja potvrđuje da su pitanja PMOS-a uvijek globalne, biblijske i koncilske vrijednosti, što je jedna od bitnih novosti pozornice na kojoj se odigrava drama čovjeka i PMOS-a. Premda prilozi zbornika ne gube iz vida ovu sociološku, tržišnu i globalnu činjenicu, drže da se u okviru Europe odvijaju neki od najdubljih civilizacijskih i globalizacijskih procesa, koji izravno pogađaju pitanja PMOS-a. Zato su se svjesno zaustavili na razmatranju ovih pitanja u europskom kontekstu i to poglavito iz perspektive hrvatskih (RH i BiH) te talijanskih i austrijskih teologa, politologa, filozofa i sociologa, pravnika, pedagoga, od kojih su neki i aktivisti civilnog društva. U zborniku ćete moći 'zaviriti' u genealogiju niza zbunjujućih i paradoksalnih fenomena naših društava i EU-a u tranziciji iz moderne i iz njezinih frustrirajućih utopija ka jednom obratu kojega tek djelomice definiraju pojmovi postmoderne, postmetafizičke i postkršćanske ere i društvene konstrukcije čovjekova identiteta, te njihove etičnosti, 'novih ljudskih prava' koja se u duhu Nietzschea misli 's onu stranu dobra i zla'.

Na tom novom Areopagu, za kojega je dr. fra Špiro Marasović sročio neologizam EU-ropag, tri radna pitanja: Gdje je nestala socijalna pravda?; Kamo je nestao drugi/bližnji? i Gdje je nestalo tijelo? Zbornik vas s ovim pitanjima vodi kroz također tri okvirne tematske cjeline koje se provlače kroz više radova: Prva cjelina ocrtava se u radovima dr. Anđelka Domazeta, dr. Špira Marasovića, dr. Ivana Šarčevića, dr. Ivana Bubala, dr. Nikole Bižace. Radi se o pitanjima razvoja i aktualnog odnosa kršćanstva prema svijetu. Bit će jako zanimljivo pratiti niz tranzicija u ovom odnosu, koji je često bio zarobljen u nekršćanske dualističke, gnostičke koncepte svijeta i čovjeka, koji su bili duhovna podloga nizu nesporazuma, sukobljavanja s idejama napretka emancipacije, a i danas nizu hibridnih, sinkretističkih duhovnosti.

Druga cjelina nastavlja se s načelnim pitanjem koje nove pozitivne ili otežavajuće momente pravdi, miru i integritetu stvorenja nudi novi europski Areopag ili EU-ropag. Prilozi dr. Nevena Šimca, fra Paola Maiella i dr. Mile Lasića daju nam koristan uvid u razumijevanje razvoja EU-a: od početnog kršćanskog impulsa nošenog idejom mira i poratnog pomirenja ujedinjavanjem uglja i čelika kao simboličkih sirovina ratne industrije, kao plod vizije kršćanskih začinjavaca Schumana, Adenauera i De Gasperija, preko izgradnje povjerenja i objedinjavanja na planu ekonomije, monetarne politike, zauzimanja za 'socijalnu tržišnu ekonomiju', te političkog ujedinjenja oko pitanja ljudskih prava, pravne države, okoliša.

Dobre analize EU-a kao još uvijek velikog radilišta pokazuju da se ovaj veliki civilizacijski projekt nalazi na raskrižju: prihvatiti neoliberalni model, ne samo kao načelo tržišta veći kao načelo politike, etike, poimanja čovjeka i čovjekove dobrobiti ili pak ozbiljnije uzeti svoje judeokršćanske korijene, kao vrijednosti PMOS-a, bitne za izgradnju društva ljubavi. Osobita potreba ovih vrijednosnih temelja naglašena je u društvima koja poput BiH društva stoje na raskrižju između ostajanja/povratka u pravno politička nasilja, hegemonizam i primitivizam i ulaska u proces europeizacije, kao izgradnje kulture nenasilja, pravednog mira, upravljanja etničkim razlikama i dijaloga oko općeg i partikularnog nacionalnog, zavičajnog, obiteljskog i osobnog dobra.

Treća cjelina nastoji odgovoriti na tri spomenuta radna pitanja u čiju podrobniju analizu ulazi nekoliko autora. Glede pitanja: Gdje je nestala socijalna pravda?, autorice mag. Gabriele Kienesberger i mag. Valentina Kanićna na tragu afirmacije života, obitelji, autentične čovjekove dobrobiti razobličavaju nemoći sljepilo neoliberalne ekonomije da prizna i zaštiti čovjeka, radnika i obitelj. Bez istinske afirmacije vrjednota socijalnog nauka Crkve: ljudskog dostojanstva, solidarnosti, pravde, mira, sveukupan obiteljski i društveni život i pojedine osobe ulaze u dalekosežne rizike, koje potvrđuju sva relevantna sociološka istraživanja. Politika radnog vremena koja računa s autentičnim ljudskim potrebama za slobodnim vremenom kad i drugi imaju slobodno vrijeme naspram liberalnog tržišta i njegovih kriza nezaposlenosti i zahtjeva mobilnosti, fleksibilizacije radnog vremena izgleda nemoćno. Ipak, gđa Kienesberger kao članica Austrijskog saveza za slobodnu nedjelju svjedoči da se u ime civilizacije života ne smije odustati od zauzimanja za socijalnu državu i socijalnu pravdu, autentičnu dobrobit čovjeka.

O drugom pitanju, Kamo je nestao drugi/ bližnji?, možemo čitati u već spomenutim radovima dr. Ivana Šarčevića, dr. Nikole Bižace, dr. Mile Lasića i dr. Aleksandre Korać-Graovac. Autori prepoznaju kako se problem drugoga u tržišnim integracijama uglavnom rješava uniformiranjem identiteta i stvaranjem, uz pomoć moćnih instrumenata tržišta, univerzalnih vještačkih potreba. Neoliberalna društva su fragmentirana i sve nepovoljnija za integralni razvoj ličnosti. Pogoduju individualizmu i egoizmu. Osobito je poželjno obratiti pozornost na aktualnost poruka vatikanske Povelje o pravima obitelji iz 1983. za provođenje nacionalnih europskih obiteljskih politika. Da bi se o drugom moglo u duhu Evanđelja razmišljati kao o bližnjem, autori upozoravaju da se pravo susretanje drugoga događa kad se ništa u njegovoj drugosti ne reducira, ne trivijalizira, niti ga se nastoji hegemonistički integrirati. Kao trajni izazov stavljaju se Franjin način navještaja Evanđelja nevjernicima, koji su radikalno drugi, te koncilska vrednota međureligijskog dijaloga kao vrhunskog postignuća teologije religija i kršćanske prakse.

U odgovoru na pitanje „Gdje je nestalo tijelo?“ dr. Ivan Bubalo donosi filozofsku, a mag. Ivana Brstilo sociološku analizu jednog od najdalekosežnijih obrata modernog doba te društvenih, etičkih, antropoloških posljedica toga razvoja, tzv. obrata tijelu (body turn). Paradoksalnost ovog modernog obrata tijelu jest u tome što on praktično proizvodi nestanak tijela, nijekanje i prijezir tijela, ali sada u novom ruhu. Treba podsjetiti da se nakon ambivalentnog odnosa i prijezira tijela u kršćanstvu, danas u teologiji afirmira pozitivan odnos prema tijelu na temelju teološke vrijednosti utjelovljenja i sakramentalnosti svega stvorenja, te se također afirmira i pozitivna antropologija prema kojoj čovjek ne samo da posjeduje tijelo već on jest i tijelo. Zato je izuzetno vrijedno što nas autori upoznaju s misaonim pravcima koji afirmiraju postmodernu antropologiju u kojoj nestaje tijela kao prirodne, biološke, seksualne datosti prije nego je ona označena društvenim diskursom, jezičnom konstrukcijom i društveno-kulturnom interpretacijom. Ovu svojevrsnu deontologizaciju možemo pratiti najčešće u genetskom modelu gdje se smisao tijela svodi na čuvanje genetskih poruka i u gender-ideologijama gdje se tijelo u cjelini, pa prema tome i u svom spolnom identitetu, promatra zapravo kao društveni i kulturni konstrukt. Takvo deontologizirano tijelo jest otvoreni projekt. Ono nije više predmet posvećivanja, već instrument hedonističkog kulta. Tijelo je predmet društveno-kulturno-medicinskog reprogramiranja na svim razinama: od površnih fitness-body piercing zahvata do svih queer izvedenica koje u svrhu vlastite ideologije i viđenja emancipacije nastoje redefinirati sve društvene institucije, ponajprije brak, koje u svom temelju imaju tijelo kao datost prije društveno-kulturnog diskursa. Svrha Kongresa i zbornika kao rezultata ovog skupa bila je pokušati dati analizu modernog Areopaga i mjesta vrijednosti socijalnog nauka Crkve na njemu. Kao neki oblik testamenta fra Špiro Marasović nam je u svom posljednjem javnom nastupu na ovom Kongresu i prilogu ostavio pitanje: Quid faciendum? (Što nam je činiti?).

Iza toga pitanja stoji silan trud da se na njegovom EU-ropagu bude autentičan kršćanin, koji poput sv. Franje re-evangelizaciju Europe i svijeta ne misli kao restauraciju moći i povijesne ideologije identifikacije Europe i christianitasa, već kao mističko-političku dimenziju pravde, mira i integriteta stvorenja. U Europi, svijetu i pred Božjim pogledom!

Franjevački institut za kulturu mira Split posvećuje ovaj zbornik radova fra Špiru Marasoviću, gdje je posljednji put javno nastupio.

– Zahvalni smo ti za nemir i horizont, misao i ljubav po kojima si zajedno s nekolicinom braće i sestara, uz pok. Željka Mardešića, dao intelektualnu nosivost i etičku čistoću nastojanjima da razumijemo sebe, društveni, civilizacijski i skriveni, trenutak i ljepotu odgovornosti pod Božjim suncem. U Institutu si od početka njegova rada 1995. Godine i skoro da nema naše publikacije niti skupa bez tvoga priloga, sve do tvog posljednjeg priloga na Kongresu u Trogiru. Poznato je da si stizao davati više nego što si imao. U podnožju tvoga nesebičnog trošenja može biti samo ljubav, sućut i ona iz Pjesme stvorenja, po kojoj sve u svijetu susrećemo kao rod. Danas franciskanolozi metaforom o pravdi, miru i integritetu stvorenja kao DNK-u zdrave, moderne duhovnosti izriču ono što si ti prakticirao i još zgusnutije formulirao: živjeti život uživo. Nedostajat će nam tvoje sociološko-teološke analize, kojima si otvarao oči, hrabrio srce i izoštravao spoznaju za razlučivanje duhova: gdje život struji, a gdje je zaustavljen. Sav tvoj intelektualni, akademski, kulturni i duhovni rad zračio je poruku i želju: da puni život zahvati svakoga bližnjeg, hrvatsko društvo i narod, franjevačku obitelj i Crkvu. Želimo u zahvalnosti vjerovati da si ovim prijelazom, darom 'sestrice smrti', zahvaćen maticom života i susretom s Gospodinom iskusio konačnu potvrdu osobne nade da ista Ljubav afirmira život na obje strane puta. (fra Mijo Džolan u ime djelatnika Franjevačkog instituta za kulturu mira).

Nives Matijević