Okolo kole – na mala vrata

Sve bi nam Srbi zabranili

Prođe naša nepoželjnost ili nečija poželjnost u Srbu. Dođoše i kakve-takve, što se moglo očekivati, reakcije na to. Dođe i nešto s čim se proslava u Srbu i s naše i još s nečije strane ne podudara s proslavom Oluje. Jer, Srb nam gromoglasno i nedvosmisleno poručuje: Dana 27. jula 2010. godine poražena je Oluja. Bez zrna baruta! Nema se što slaviti 5. kolovoza, ni ove ni bilo koje sljedeće godine. Može se slaviti misa u čast Blažene Djevice Marije – još nam to nije zabranjeno – negdje Snježne, negdje Ledene Gospe, 5. kolovoza ove kao i svake godine. Zbog Srba, nije se imalo što slaviti. Mogle su se samo pjevati lamentacije Jeremije proroka.

Proslava Oluje bila je i u crkvi na svečanoj misi kojoj i predvoditelj i propovjednik bijaše biskup Ante Ivas. Njegovu sam propovijed više puta pročitao. I ja, u svojstvu kršćanina-katolika, katoličkoga svećenika i kakva-takva teologa nemam zamjerke na nju. S te točke gledišta slažem se sa svojim biskupom. A, ja čovjek-Hrvat, neka mi oprosti moj biskup, ne slažem se s njime.

1. Nakon njegova dolaska 26. srpnja ove godine u ili na Kosovo prekasno, pred zalazak sunca i pred mrkli mrak, morao je svoju propovijed usmjeriti na sadašnjost ili na preblizu prošlost, devetoga dana nakon podizanja spomenika u Srbu.

2. Pred sobom je vidio aktualnoga predsjednika koji je hvalio petokraku na četničkoj kapi neke bake koja se, tako se barem čulo, hvalila da je poubijala mnogo neprijatelja (čitaj Hrvata).

3. Nije toga dana viđen nitko od srpskih vođa, prepunih julskoga oduševljenja. Ne bi tu ni hrvatskoga rodoljuba, kako se tom odrednicom predstavio dr. Milorad Pupovac u emisiji Nedjeljom u 2., ni onoga koji je (za)prijetio izlaskom iz koalicije, ako ne bude podignut spomenik u Srbu. Oni, pokazuje ovogodišnji 5. kolovoza, ne drže do Hrvatske kao do lanjskog snijega, iako su spremni svakoga mjeseca od te i takve Hrvatske primati dobre plaće u, kako netko i danas kaže, „ustaškim kunama“.

4. Na veliku žalost, ne bi osvrta na to ni jednom jedinom rečenicom. On se osvrnuo nekakvom svojevrsnom retorikom na davnu prošlost, bez spomena onih poradi kojih je onako kasno otišao u ili na Kosovo, tek ove godine 26. srpnja.

Iz njegove propovijedi zapeo mi je za oči ovaj, mojom rukom otisnuti kosi dio: A trebalo ju je vjekovima braniti od ropstva i jarma svakojakoga: od mletačkog i turskog, austrougarskog i jugoslavenskog, nacističko-ustaško-četničko-fašističkoga, i od jarma komunističkoga, pod znakom „crvene zvezde“… Cjelovite istine radi treba reći da su je mnogi (i istinski antifašisti) morali nositi i protiv svoga uvjerenja). Tu istu „zvezdu“, pamtimo kako je rušila i izdašno štitila i pomagala agresore i rušitelje ove zemlje. Zato danas, ovdje zahvaljujemo Bogu za sve one koji su ovu Domovinu branili i obranili. I pobijedili, vjerujemo zauvijek… Zato molimo: „Bože, čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom!

Volio bih da je kroz prizmu Srba govorio, pa makar se ja s njime ne složio. Da je govorio drukčije o nekakvoj davnoj prošlosti, pa makar se ja s njime potpuno složio, i u tom bih mu slučaju zamjerio. Nakon Srba! I, rekao: Slažem se s Vama, ali je to za neku drugu prigodu.

Doista ne znam zašto je u nacističko-ustaško-četničko-fašističkoga, umetnuo ovu, mojom rukom podvučenu, riječ? Odgovara li to povijesnoj istini ili je umetnuta zbog, ne znam ni ja, (ne)čega? Njegov problem! Moglo je biti bez te uvijek nepoćudne riječi, a pogotovo nakon nepoćudna događaja u Srbu. Jer, na dan pogibije naših hodočasnika nisu četnici 27. jula 1941. godine dignuli pušku ni na Nijemce ni na ustaše već su upotrijebili hladno oružje za pokolj naših hodočasnika, koji su jedva imali nožić u džepu, kao pribor za jelo. I, to hladno oružje, izloženo je u Srbu. Ne znam čije je, iako ga izlagači nisu mogli dobiti ni od koga drugoga negoli samo od četnika koji su tim izloženim oružjem potamanili naše hodočasnike, mirne i pobožne vjernike.

Jednako ne znam zašto je stavio u zagradi (i istinski antifašisti)? Zašto je „istinske antifašiste“ našao među partizanima, nositeljima „zvezde“, unatoč činjenici da su partizani ušli u rat na Staljinov mig i da svoju pušku nisu dignuli ni na Nijemce, ni na ustaše nego na našu državu? Da su kojom srećom ti njegovi „zvezdani antifašisti“ rekli: čuvat ćemo tek stvorenu državu, a svim ćemo se silama boriti da u njoj ne imadu glavnu riječ ustaše. Kojom srećom da su ti dobronamjerni „petokraki antifašisti“ bili borci samo protiv državnoga poretka. Zna li on da partizani nisu antifašisti nego samo prostalijinisti? Antifašizam im je naknadni priljepak. I, ne samo njima nego i svima koji se tom otrcanom riječi kite. Jer, pobijedio je panrusizam, velikosrbizam i komunizam. I, NR Hrvatska, tada okupirana, postala je u svoj svojoj cjelovitosti pokrajina velike Srbije, Olujom bar donekle oslobođena, u Srbu smrtno ranjena. Dabogda preživjela i svoju smrtonosnu ranu izliječila!

Fra Martin Planinić, Ploče-Tepčići