Izgon USTAŠA iz rječnika i života rezultiralo i poraznom demografskom slikom Hrvatske
A trebalo je biti, pojmovno, lingvistički, semantički, povijesno, politološki… odavno postavljeno i na njega odgovoreno. I bilo bi da nije straha utjeranoga u kosti i u stražnjicu ovdašnjim i ondašnjim i sadašnjim „stručnjacima“. Znam, ako me budu čitali nadrapao sam k'ožuti. Kako od pristaša(!) partizana tako i od pristaša(!) ustaša, moglo bi se možda športskim rječnikom reći i „navijača“. Ne će meni ovo uzeti kao umjetničku slobodu, niti računati u performance,kao nekomeFrljiću koji nas „frlji“ u zdrav mozak za proračunske („budžetske“) novce, no svejedno ću, ban badava, riskirati.
Ustaška vojnica tijekom Nezavisne Države Hrvatske u obrani hrvatske državnosti
„Ustati“, danas uglavnom iz sjedećeg položaja, dignuti stražnjicu, prvo je značenje ovoga glagola, a drugo mu je – dignuti glavu. Za prvo značenje nemamo imenicu, pa predlažem „ustalica“, tako bi oni koji se ustanu sa stolca bili zaštićeni od progona – kao „ustaše“. Oni koji dignu glavu, žestoko se, pa i oružjem, suprotstave nečemu – uglavnom osvajaču, okupatoru, izrabljivačkim klasama, diktatorima… – u hrvatskom su „ustaše“, bez obzira gdje ju digli. U Hrvatskoj, Srbiji , na Kubi, u Britanskom carstvu gdje sunce nije zalazilo, francuskom „republikanskom“ imperiju… Oduvijek se pitam, a zašto se ne smije i nije pola stoljeća smjelo govoriti hrvatski i reći „srpski ustaše“, niti se to smije i danas. Smjelo se, recimo 1936. kad dr. Rudolf Horvat piše o „srpskim ustašama“, nevažno ovdje kojim, dakle nakon što su hrvatski ustaše, još 1932. – Hrvatska revolucionarna organizacija – bili otišli u partizane, u gerilu.
Partizana, u kasnijem smislu, tada nije bilo ni od korova, samo su neki budući pljeskali, što javno što poskrivečki – ustašama s Velebita. Takva im tada bila taktika (Kominterna) i politika. Uvijek sam se pitao, a zašto ne bih na hrvatskom smio govoriti, recimo o kubanskim ustašama, barbudosima – bradonjama. Bradati ustaše, zar ne? Zašto ne i boljševički ustaše. Ili o bilo kojim pripadnicima nekoga naroda koji su, umjesto stražnjice digli glave. Protiv Britanskog imperija, Francuske revolucije, post revolucionarne carske, nakon prethodne carske, Francuske… Ustaša u tim imperijima milijuni, skoro k'o partizana. „Partizane“ i „gerilu“, kao ustaše uostalom zahvaljujemo Francuzima. „Partizan“ prema davnašnjem izdanju Klaićevog „Velikog rječnika stranih riječi“ znači „pristaša, pristalica, privrženik“, dodao bih – onih koji su, ili bi „ustali“, digli glavu. „Partizan“ eto znači što i hrvatski „ustaša“!
Ubij, ubij riječ
Više puta sam na ovim stranicama upozorio, ustvari čudio se, kako je , pored svih stradanja i stradanja mnogih koji su „digli glavu“, postradao i hrvatski jezik – iz njega je eksterminirana jedna sasvim obična riječ – imenica tvorena od glagola „ustati“ u svom temeljnom značenju. A kako ono ide? Riječ po riječ i ode rečenica, za rečenicom se vuče jezik, a onda „zbogom diko“, više te ne vidi nitko. Jer te ni nema. Međutim nije ona u potpunosti nestala već je „prebačena“ iz hrvatskog kao ključna riječ/pojam u vrstu meta srpsko-jugokomunističkog jezika da bi služila stigmatiziranju SVIH Hrvata. Teški ideološki bat za udariti po glavi sve one (Hrvate, etničke, političke, vjerničke, pojedince…) koji bi i pomislili podići ju, pa i one kojima to ni na pamet ne pada. I tako od proljeća 1945., od Bleiburga i Križnih puteva do danas s tendencijom da se to nikada ne promijeni.
Pripadnice koljačke partizanske velikosrpske vojske u borbi protiv hrvatske državnosti
Svaki medij iz Hrvatske može vas s tim i takvim značenjem „ustaše“ pljunuti , prenijeti na vas tu virtualnu gubu u da nadi da će vas netko i stvarno kresnuti po glavi. O Srbima iz Srbije i BiH te fundamentalističkim Bošnjacima muslimanima da i ne pišem. Događa se to skoro sto godina od pojave Hrvatske revolucionarne organizacije – ustaša koja je nakon masakra hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. odlučila na državni teror odgovoriti, ustati sa sličnim/istim metodama. U borbi za slobodnu i samostalnu Hrvatsku, izvan srpskoga kraljevskog pakla. I ništa više. I sve zbog toga što je ta organizacija u jednom dijelu svoga postojanja i djelovanja potpala pod državni i vojni utjecaj nacizma i fašizma pa slijedila tadašnji „novi svjetski poredak“ i skupa s njima sudjelovala u zločinima, ali i u porazu koji se davno dogodio. Platila je skupu cijenu – ustaše su jednostavno nestali iz Hrvatske. A i danas se insinuira kao da su ovdje i samo što nisu došli na vlast.
Ubij, protjeraj, iseli, ideološki zatuci…
Kakva namještaljka koja je skupo koštala i košta Hrvatsku – ona je, prije svega, rezultirala ovakvom demografskom slikom Hrvatske. Ne zalažem se za rehabilitaciju toga razdoblja njezina djelovanja (HRO) veća samo za slobodni govor uz uporabu svih riječi hrvatskog jezika, uključivo i riječi „ustaša“. Kako bih mogao napisati recimo „ustaše iz Latinske Amerike“, „komunističke ustaše“, „hrvatske nacionalne ustaše“ (dopuštam da drugi pišu, recimo „fašistički ustaše“) „jugoslavenski komunistički ustaše“, a ne samo „partizani“… Pa i ovako: „hrvatski komunistički ustaše“ (poznatiji kao „partizani“), konačno, bez fige u džepu, i bez „da“, „ali“, priznali zločine nakon završetka Drugoga svjetskog rata nad civilima, ženama, djecom, domobranima i pripadnicima jedinica nacionalističkih ustaša ubijenim na svirepe načine – bez ikakvoga suda. Odlučili pokazati i sva njima poznata stratišta, rovove, jame…, ali ukazati na odgovorne za te zločine.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više