Može li Hrvat u svojoj zemlji pošteno raditi i pošteno živjeti?
Hrvatska je među vodećim zemljama EU-a po visini stope nezaposlenosti. U posljednjem tromjesečju 2014. stopa nezaposlenosti dosegnula je 18,3 %. Ove podatke o surovoj hrvatskoj stvarnost svakodnevice možemo pročitati i na stranicama naših medija. U šest godina krize u Hrvatskoj je izgubljeno 205.000 radnih mjesta. Hrvatsko stanovništvo ozbiljno se demografski urušava. Dio najvitalnijeg i najobrazovanijeg stanovništva odlazi u svijet, jer u Hrvatskoj nema posla, a ako ga i ima, neadekvatno je plaćen. Sve to dovodi u pitanje održivost mirovinskog sustava. Što se to događa s Hrvatskom, zemljom zadivljujućih prirodnih ljepota i raznolikosti, zemljom koja ima sve uvjete za ugodan i miran život? Hrvatsku nije pogodio nikakav cunami ili nekakva nuklearna katastofa, ali se čitavi njezini krajevi ubrzano prazne, pa neki izgledaju napušteni kao ozračeno područje oko Černobilja.
Hrvatska je jedna od onih zemalja koja je prošla mukotrpnu tranziciju iz jugokomunističkog režima, koja se izborila za svoju neovisnost i kao članica Europske unije, napokon našla u svojemu prirodnom geopolitičkim okruženju, te u sebi objedinjuje osebujne karakteristike srednjoeuropske, podunavske i mediteranske zemlje. Mnogi dodaju: i balkanske… A u tome i jest problem. Balkanski mentalitet, ali ne onaj koji bi označavao neko geografsko obilježje (u čijem se sadržaju i značenju uostalom malo tko i slaže), nego kao obilježje jednoga mentaliteta, koji se nataložio tijekom višestoljetne turske vladavine, koji se naposljetku impregnirao sedamdesetgodišnjom vladavinom jedne neizživljene balkanske srbijanske megalomanije. Sve to dodatno je učvršćeno jednim zastrašujućim komunističkim sustavom, koji je prema riječima Milovana Đilasa bio najradikalniji oblik totalitarizma ikad zabilježen u povijesti. Iako je Hrvatska izborila svoju neovisnost prije 25 godina, sve te nataložene balkansko-komunističke strukture, poput čileanske salitre, impregnirale su cjelokupni život suvremene Hrvatske.
Tzv. dogovorna ekonomija, ekskluzivna izmišljotina tzv. samoupravnog socijalizma, bila je nakaradni model koji je prekrajao i gušio svaki pokušaj razvijanja tržišne ekonomije. Nakon što su komunističke strukture poput imele iscrple sve sokove iz hrvatskoga tkiva, vrlo brzo su se prestrojile i po istome modelu tijekom posljednja dva i pol desetljeća prekrojile sveukupni, pa tako i gospodarski život u Hrvatskoj. Hrvatska je danas vlasnički preuzeta od tih istih struktura, koje zanimaju samo njihovi vlastiti interesi. To su te grješne strukture koje je svojedobno naznačio kardinal Bozanić, a koje su zajahale Hrvatsku. Da bi svoje ciljeve bez teškoća mogle ostvariti, stalno pronalaze krivca, smišljaju afere i viču "drž'te lopova".
Ulaskom Hrvatske u EU sudarila su se dva svijeta: okoštali komunističko–balkanski i europski demokratski. Nije stoga slučajno da je Hrvatska dežurni problem u Europskoj uniji, i da Europska komisija najavljuje uvođenje pojačanoga makroekonomskog nadzora nad Hrvatskom. Hrvatska je prije sedam godina upala u vrtlog globalne ekonomske i financijske krize. I dok su druge zemlje, manje-više uspješno izašle iz nje, Hrvatska i dalje ima mlin oko vrata, koji je i dalje vuče na dno. Iskustva bivših europskih komunističkih zemalja indikativna su i poučna za Hrvatsku. Svaka od njih uspjela je u svojemu gospodarskom i društvenom oporavku onoliko koliko se riješila balasta komunističkog nasljeđa. Najrječitiji primjer u tome smislu je Poljska, koja je početkom 2006. provela lustraciju i jedina od svih zemlja u okruženju ostala neokrnjena ekonomskom krizom.
Nakon katastrofalne vladavine Ferenca Gyurcsányja, šefa Mađarske socijalističke partije, Mađarska se, unatoč teškom gospodarskom nasljeđu, uspješno oporavila i bilježi zapažen gospodarski rast. Sve navedeno daje nam nadu da će i Hrvatskoj, nakon ovih doista biblijskih "sedam godina mršavih krava", doći bolji dani. Stanje duboke krize potaknulo je narod da ozbiljnije i dublje pronikne kako smo došli do stanja u kojemu se sada nalazimo, i što nam je činiti da iz njega izađemo. Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima u tom je smislu velika naznaka da je hrvatski narod odlučio okrenuti novu stranicu svoje povijesti, točnije svoje budućnosti.
Nema potrebe napuštati svoju zemlju i raditi u tuđini, a upravljanje zemljom prepuštati onima kojima do Hrvatske nije stalo i koji je nikada nisu željeli. Hrvatski čovjek u svijetu se dokazao kao uspješan, marljiv i pouzdan radnik. Povijesne nedaće nisu mu omogućile da od svojega znanja i svojega rada živi u svojoj zemlji. Sada napokon ima svoju državu, ima mogućnost birati tko će njome upravljati, kako bi mogao u Hrvatskoj, jednako i još bolje pošteno raditi, od svoga rada pošteno živjeti, i svojim radom oplemenjivati zemlju koju mu je Bog darovao.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više