Robijaš sveti Navik on živi ki zgine pošteno. Frano Krsto Frankopan U Lepoglavi, u Hrvatskom Zagorju Gdje nekoć Hrvat čekao mile slobode ”Zorju” Koči se ogromna tvrđa… Petsto godina broji! Ne izjede ju vrijeme, tuča, gromovi, hrđa, Stoljeća klize, ona prkosno stoji. I kao sijeda baka glava joj mudra, stara, Pamti uljeze, bitke i monarhije: Turčina, Habsburgovca i lukavog Mađara, I tko sve za Hrvatskom ruku pružao nije Jer htjede svaki Vrag, Hrvatu sjest na prag. Sjeća se ”baka” – u tvrđu dođoše pavlini, Bijeli fratri, ljudi pametni, fini, Hrvatski bio im duh. Tu molili, radili, Stjecali svagdanji kruh, živjeli za svoj rod. Donosili su plod i bili Zemlji čast. A onda carska vlast grabežljivoga stranca, Josipa drugog, Austrijanca, Uze pakleni mah. Zavlada jad i strah – Pavline tjerahu van! Ništa odnijeli nisu Tek oči suza pune. A voljom carske krune Taj sveti samostan, strpljivo brojio dan po dan I posta mnogom uzniku stan. I zbore hladni zidi: – Čovječe, dođi, vidi, Povijest sačuva spom. Ovdje su patnici bili I krvlju poškropili zidine Lepoglave. Bjehu to doba strave, doba krvavih muka Kada je ”Crna ruka” i jugobagre svita U ime naroda i Tita krojila zakon svoj, A crven-petokraka usred mrkloga mraka Lomila Hrvatu kost; kada samice hladne Gledahu ljude gladne, užas, kletvu i post. Rijeka suza je tekla, a jugopravda rekla Da Hrvat mora patit, krivnju patnjama vratit, Ostati vječni crv. Junak koj’ slušat neće, Eto mu puste sreće! U Lepoglavu s njim! Bljuvati će krv, imati neznan grob, Stog slušaj ”ustaško đubre” rob si i samo rob! Jednoga dana na radost partizana U staru Lepoglavu došao čovjek svet. Visoko dignuo glavu, mrzio dušman ga klet. Crna ga resila halja i dostojanstvo kralja I osmijeh mio, blag. A cijelom Lepoglavom Sa pritajenom stravom čuo se šapat drag: Ljudi, Stepinac to je! Naš pastir i naš brat! Čuvaj ga Bože s neba, on rodu svome treba On će nam snagu dat. On je naš stanac kamen, Utjeha, nada i kras; vjere i hrvatstva znamen, Ponos nam, štit i spas. On bilo naše sluša I tužnog roda krik. Hrvatska njegova duša Sa nama trpi bol. On naš je mučenik Koj’ patnju hrabro kuša i drži ko čvrstu nit Hrvatsku suznu dol. Nepobjedivi lav, dade se Domu sav I trpio je rad. Čovjek nevin, prav, Baš kao Isus Krist. Iz ponosnoga oka Sjala ljubav duboka, obraz bio mu čist. I samo Hrvat osta, nikada izdajica, A nudiše mu dosta da bude kukavica, Da im se proda, da se Vragu poda I bude gazda u Crkvi vazda, Da vlada s Titom i jugo-svitom; Ih, kakav mu nudiše raj I siguran u paklu kraj! Vrijeme prohuja… Povijest zapisa Lepoglavsku priču, neumrli spom. Bjegnu iz hladnih zidina klupko crvenih guja Što trovahu život sinu hrvatskom. Nestao Josip drugi, nesta i sila Juge, Na doba suza i tuge, ostao spomen klet; Al’ naš Stepinac živi i nikad neće mrijet. Danas je blaženik, a sutra bit će svet! ”Jer navijek živi koji pošten mrije, U kome srce hrvatsko bije.” Slava mu! Marija Dubravac, Brisbane