Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Istarski “antifašisti” ubili don Miroslava Bulešića

Titoljupci, sramite se!

 
 
Nadnevka, 13. rujna 1943. u Pazinu, Narodno oslobodilački odbor  Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji (Hrvatskoj, tada NDH!) i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom 'Istarski narode' stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.“ Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje ni spomena druga Tite niti Jugoslavije.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/Spomenik_Miroslav_Bulesic-scaled.jpg
Tek mjesecima kasnije drugovi antifašisti daleko od Pazina i Istre pripojenje virtualno provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listopadu iste godine, a kroz AVNOJ tek krajem studenoga te godine u Titinu Jajcu (Nikola Bašić, 'hr.svijet'). No, to bijaše samo mrtvo slovo na papiru sve do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe, definirane godinu dana kasnije, 1947. godine. A evo što se događalo prilikom 'oslobođenja' Istre:
 
Četvrta Titina armija pod komandom mahnitog generala Petra Drapšina (Odrapiš Petra!), narodnog heroja (samoubojice po Titinu nalogu!?), stigla je do Istre tek u proljeće 1945. i tada je u Istri nastao pravi 'antifašistički urnebes': Tisuće ljudi, najviše Talijana i čakavskih Hrvata, ukupno oko 17.000 osoba, u poratnoj Istri su Titini jugo-partizani pobacali u te ponore žive ili mrtve. U Istri su genocidni masakri u fojbama dosegli vrhunac u svibnju i lipnju 1945, kada su partizani prodrli sve do Trsta (i natrag!), što se nastavilo sve do 1947., kad su mirom u Parizu završila ratna neprijateljstva, ali su terorom izazvali izbjeglištvo mnogih Talijana i dijelom hrvatskih čakavaca u Italiju. A evo kako je Istra i de iure pripala Jugoslaviji odnosno RH.
 
Najpoznatiju ulogu glede pripojenja Istre Hrvatskoj imao je, ali ne drug Tito i njegov AVNOJ nego monsignor don Božo Milanović kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se je, de iure, odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra tada pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je 'Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine' donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. 'Spomenicu' je donio 'Zbor svećenika sv. Pavla za Istru', a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik don Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u 'Spomenici' prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj.
 
Sve bi to bilo u redu da Titina antifašističko-komunistička vlast nije svećenike proglasila narodnim neprijateljima-klerofašistima, pa tako i navedenog istarskog svećenika, don Miroslava Bulešića kojeg je OZNA u stopu pratila! U kolovozu 1947. pratio je don Miroslav, kao službeni pratitelj, delegata Sv. Stolice mons. Jakoba Ukmara, koji je dijelio sv. krizmu na području oko Buzeta (rodnog mjesta saborskog zastupnika i veeeelikog Titoljupca, antifašiste Damira Kajina). Nakon što antifašističko-komunističke pristalice nisu uspjele spriječiti krizmu u Buzetu 23. kolovoza 1947. (izgrednici su onemogućili obred u župnoj crkvi u Buzetu), krizmanici i kumovi prema uputi svećenika otišli su u crkvu u obližnjem selu Črnici. Međutim, već naredni dan razjareni 'antifašistički' pristalice okupiše se pred župnom kućom u obližnjem Lanišću, opet pokušavajući spriječiti krizmu.
http://image.spreadshirtmedia.net/image-server/v1/compositions/201251106/views/1,width=235,height=235,appearanceId=1/bella-ciao---occupy-T-Shirts.jpghttp://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/hqdefault.jpg
Mještani Lanišća su složno čuvali crkvu i svećenike u Lanišću, sve dok nije došla antifašizmom nabildana Narodna milicija; potom su se razišli kući držeći da neće biti daljnjih nereda. Kada je župnik Stjepan Cek otvorio vrata župnog dvora drugu komandiru milicije, upali su napadači, pred očima milicajaca i njihovog komandira, u župni dvor, pretukli nasmrt mons. Ukmara (tek je liječnik-mrtvozornik prepoznao da svećenik još diše), te brutalno pretukli i naposljetku nožem zaklali (ubodom u grlo) Miroslava Bulešića; narodna milicija je sve to pasivno promatrala negdje iz prikrajka. Krv Miroslava Bulešića prskala je po zidu župnog ureda u kojem je on ubijen, te je tekla sve do predsoblja lanišnog župnog ureda.
 
Nije dopušteno da bude pokopan u svojoj rodnoj župi u Svetvinčentu, nego je pokopan u Lanišću. Tek će 1958. njegovo tijelo biti preneseno na groblje u Svetvinčenat, a 2003. godine u posebnu kriptu u zidu župne crkve u Svetvinčentu. Počinitelji zločina i inicijatori ubojstva (istarski antifašisti!?) dobili su smiješno male kazne – i to za banalno kazneno djelo protiv javnog reda i mira, za razliku od osoba koje su pokušale spriječiti zločin, koje su dobile višegodišnje zatvorske kazne. Lanišćanski župnik don Stjepan Cek, koji nikoga nije fizički udario, osuđen je od prijekog antifašističkog suda na čak šest i pol godina zatvora; u presudi je stajalo 'uime naroda' i obvezno 'Smrt fašizmu-sloboda narodu'! Tadašnji je papinski nuncij Joseph Harley rekao: „Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika, nego li ste izgubili, jer ste dobili blaženika i mučenika.“
 
Na obljetnicu njegove smrti, 1997. župljani laniške župe su postavili spomen-ploču na zgradi doma gdje je don Miroslav Bulešić ubijen. Istog dana su postavili i spomen-ploču na zidu ispred same crkve, s tekstom „Dne 24. kolovoza 1947., na ovoj posvećenoj zemlji, dok se dijelila sv. potvrda, branili smo Crkvu i svećenike, svjedočili vjeru svojih otaca, narodni identitet i slobodu.“ Beatifikacija Miroslava Bulešića održala se 28. rujna 2013. u antifašističkoj Puli. Miroslav Bulešić je tako postao novi hrvatski blaženik. Eto, to je samo djelić istine o postratovskom 'antifašizmu' u Kajinovoj Istri koja još i danas veliča druga Titu – pljunutog antifašistu! Tko zna, možda istarski antifašisti uz podršku vječnog sabornika Damira Kajina proglase i druga Titu blaženikom, dakako, anti-'fašističkog' pokreta!?
 

Damir Kalafatić

Povezane objave

Poziv na skup u Vukovaru 13. listopada

HF

Brkić: Borba između sakralnog i sekundarnog

HF

Zapisi iz doba Corone – Svjetski koronski rat

HF

Emina Bužinkić – muslimanka koja napada kršćane

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više