Jednom prigodom

Čovjek Kristoljubitelj svakom bi dobro činio

Zaista, kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće, kaže Isus u Matejevu evanđelju (25, 40).

Peta Božja zapovijed Ne ubij, i gore navedeni sveti tekst zaštita su svakom ljudskom životu. Zato možemo reći, oslonjeni na te svete tekstove: Zlo, učinjeno čovjeku, učinjeno je Isusu Kristu. Kad bi svaki čovjek častio Isusa Krista onom čašću koja mu dolikuje, u svakom bi čovjeku gledao njega pa bi, prije negoli bi išta učinio bilo kojem čovjeku, djelovao pod lupom pitanja: Bih li ja to učinio Isusu Kristu? I, nema dvojbe: čovjek Kristoljubitelj svakom bi dobro činio i nikom ne bi život ugrozio niti mu ga oduzeo.

Da se, kojom srećom, tako postupalo, ne bi bilo ni Viktimologije ni Viktimoloških kongresa ni ove knjige. A i jedno i drugo postoje da bi ljudi zlo uvidjeli i od njega se udaljili. Od prapočetaka ljudskog roda postojali su zločini čovjeka nad čovjekom. Puna je Biblija i činjenica i osuda. Isus je želio biti zadnja žrtva ljudske zloće, ali ni to ne bi. Jer, ljudi su i nakon njegove krvave žrtve, za nas podnesene, nastavili zlo činiti. Knjiga koju večeras predstavljamo govori nam o tom, ali ne samo o zlu nad odraslima već i o zlu nad začetima, pod majčinim srcem nastanjenima. Poruka je ove knjige: ljudski se život ne smije ugrozit ni u kojem svom stadiju pa ni u početnom. Zato neka se svatko pred trudnom ženom sjeti svoga boravka pod srcem svoje majke pa će tek tada poštivati svaku trudnu ženu i plod njezine utrobe kako bi želio čuti da su prolaznici poštivali njega i njegovu majku u vrijeme njezine trudnoće.

Isus Krist, naš Spasitelj, nije nam došao kao odrastao čovjek ni kao oblikovano dijete nego kroz krvotok svoje majke, Blažene Djevice Marije. Stoga će svatko, tko ljubi Isusa Krista, gledati na trudnu ženu kao na trudnu Djevicu Mariju, a na plod njezine utrobe kao na blagoslovljeni plod Marijine utrobe u vrijeme njezina pohoda Svetoj Elizabeti. I u tom slučaju ne će mu ni pasti na pamet da podigne ruku na ljudski zametak, koji je zaštićen ne samo gore navedenim tekstovima, nego i: Tko primi radi mene jedno malo dijete kao što je ovo, mene prima (Mt 18,5). Isus, dakle, jer je bio pod srcem svoje Majke, branitelj je i svih začetih, pod majčinim srcem nastanjenih.

Osim zločina nad pobačenima učinjeni su nam i ostali zločini, obrađeni i neobrađeni u ovoj knjizi. Ne ću se osvrtati na detalje, nego ću, bacivši malo svjetla, podvući činjenicu: Nije Bleiburg promjena narodne vlasti ni promjena režima, već trijebljenje hrvatskog naroda. Momci su pomoreni da se nema tko oženiti, muževi poubijani da se nema tko vlastitoj ženi vratiti, sretno preživjeli pred sud su izvedeni te su, ili pogubljeni ili zatvoreni, kako bi bilo onemogućeno začeće novih Hrvata. U eksploziji nataliteta!

Ne bi to dosta našim istrjebljivačima pa su podignuli svoju zlu ruku na nadbiskupa Stepinca da bi nestalo Crkve kad bude lišena svoje glave. Ni to im ne bi dosta pa su odlučili obračunati s redovništvom, počevši insceniranom eksplozijom blizu Franjevačkog samostana u Zagrebu Vrbanićeva 35. Bogu hvala što to nije otišlo dalje. Jer, čim se Suncokretni zločinac okrenuo od Istoka prema Zapadu, postavljeno mu je pitanje: Što je bilo s dalmatinskim fratrima, u Zagrebu? Odgovorom na nj zakočen je zločin, namijenjen ostalim redovnicima. I propao je njihov pakleni plan, zahvaljujući neočekivanim okolnostima.

Usporedo s tim trebalo je uništiti i hrvatsku obrambenu moć, pa su prije 60 godina, montiravši upad bivših hrvatskih vojnika s Božidarom Kavranom, jednima javno sudili, s drugima obračunali bez javnog suđenja, pa na temelju onodobnog tiska ne znamo što je bilo s njima. Osuđene na smrt poubijali su bez sudskog i medicinskog nadzora, protivno slovu sudske presude, a na vremenske kazne osuđene poslali su na izdržavanje kazne, osim dvojice koju su na doživotnu robiju javno osudili i potajno ih pogubili. U istražnom zatvoru! I još nešto, dosad nepoznato, neka se sada (do)zna. Antu su Vrbana, osuđena na smrt vješanjem, pred njegovim bratom Ivanom Vrbanom izmučili režući mu dio po dio tijela, pa je Ante umro u mukama tjelesnim, a njegov brat Ivan cvilio je u mukama duševnim.

Je li tako moralo biti? Ne znam, ali je bilo! I, eto, to znam. Ipak Bog, tješitelj svojih vjernika, tješi i nas teško ožalošćene tekstom posljednje biblijske knjige: “Tko je određen za ropstvo, ide u ropstvo, tko je određen da pogine od mača, od mača mora poginuti! Na tome se temelji postojanost i pouzdanje svetih“ (Otk 13,10). Naši su poubijani završili, kako su završili. Ne ću više o njima govoriti nego ću nešto upitati: Komu smo danas slični? Onomu u sredini, onomu s njegove desne ili, ne dao Bog, onomu s njegove lijeve strane!? Neka svatko o tom razmisli! A mi? Moramo sličiti onom srednjem. Jer, tko sliči njemu, taj sliči svome Stvoritelju čija je savršena slika onaj u sredini (Kol 1,15). I na kraju pokazujem dvije knjige: O žrtvama u ratu i miru i svoju U hercegovačkom slučaju, sa željom da svatko, tko ih uzme u ruke, u dubini svoga bića čuje riječi upućene sv. Augustinu prije njegova obraćenja: Uzmi i čitaj.

Fra Martin Planinić