Srbi, neznalice, poltroni, jugoslaveni, izdajice… guše hrvatski jezik

Šport je hrvatska riječ, isto kao što su milijun, milijarda, tisuća…

Godine 1818. u Grabovnici pokraj Pitomače, u pravoslavnoj obitelji, kao sin vojnog dočasnika, rođen je Petar Preradović, poznati hrvatski pjesnik. Za vrijeme vojnog školovanja prelazi na katoličanstvo. Susreti s domoljubima onoga vremena, napose s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim, ostavit će na njega velikoga traga, tako da se okreće materinskom jezikom i isticanju hrvatske kulturne i jezične baštine, s izrazitim domoljubnim naglascima.

U svojoj pjesmi 'Jezik roda moga', podrijetlom Srbin-pravoslavac, Petar Preradović ovako kaže:

Ljub’ si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiraj za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svog cvijeta
U naroda silnoj smjesi,
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka,
U pošasti, sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

Neki od saborskih zastupnika sigurno nikad nisu ni čuli za velikog hrvatskog pjesnika Petra Preradovića a neki se uporno trude vrijeđati jezik države u kojoj žive i čiji kruh jedu, jezik kojeg moraju upotrebljavati pri komunikaciji u najvišem zakonodavnom tijelu RH, Saboru! Jedan od takvih 'jezičnih disidenata' je i Dragan Crnogorac, Srbin po uvjerenju, rođen u hrvatskim Vinkovcima a studirao u srbijanskom Zrenjaninu. Predsjednik je Zajedničkog vijeća općina koje okuplja općine Vukovarsko-srijemske županije s većinskim srpskim stanovništvom, dopredsjednik je Miloradova SDSS-a i zastupnik ove stranke u Saboru a želja mu je bila postati gradonačelnikom, po njemu, srbijanskog Vukovara! Kad on uzme riječ u časnom domu Hrvatskoga Sabora digne nam se kosa na glavi jer iz njegovih usta namjerno teče čista 'ekavska ćirilica' a da ga nitko ne opomene, ni Josip Leko a bogme ni 'domoljubni' Neša Stazić. Pa čiji je ovo Sabor ako se u njemu ne govori hrvatski, hoćemo li sutra slušati talijanski, mađarski, češki ili možda romski, bez uvrjede?

Srbe sa sjevera Kosova taj Srbin, Dragan Crnogorac savjetuje neka se uče na iskustvu Srba u Podunavlju jer sporazum koji je Srbija postigla s Kosovom, sličan je Erdutskom sporazumu o mirnoj reintegraciji tada okupiranih područja istoka Hrvatske u hrvatski politički i pravni sustav krajem 90-ih. I, pazi sad ovo: „Ta dva sporazuma su u mnogome identična. Ovaj dio REPUBLIKE SRPSKE KRAJINE (upravo tako je Crnogorac javno nazvao vukovarski kraj!!? op.a.) je bio na prvoj liniji ratišta i nalik na sadašnjim prijetnjama Srbima sa sjevera da bi Albanci na silu i uz pomoć NATO mogli ga osvojiti, kao što je to bio slučaj s nama 1995.“ Ali, nije ovaj hrvatski Srbin jedini koji hrvatski ne govori, ima još puno saborskih zastupnika kojima se srbizam zalijepio za nepce pa lupetaju o hiljadama-umjesto tisućama, milionima-umjesto milijunima, itd. i …o SPORTU umjesto ŠPORTU!

Pa, nije POSTA nego POŠTA, a nije ni SKOLA nego ŠKOLA!

U svezi 'sporta' evo jednog lijepog pisma upućenog medijima, bez koristi i bez odgovora:

„Poštovani!

Evo me odmah s neba pa u rebra!

Zašto podržavate srbizme?

S listom sam zadovoljan jer diše hrvatski, ali kada otvorim športsku stranicu, zamrači mi se pred očima.

Otkud Vam SPORT umjesto ŠPORT?

Zar ste zaboravili stare hrvatske klubove HAŠK- Hrvatski akademski športski klub, GOŠK – Gruški omladinski športski klub, POŠK –  Plivački omladinski športski klub, da ne spominjem ŠPORTSKE NOVOSTI, list koji je godinama izlazio.

Nemojte reći da nijedna od ovih riječi nije izvorno hrvatska, već da se radi o tuđicama. To je točno, ali je isto tako točno da su Hrvati prihvatili ŠPORT a Srbi SPORT i ne vidim zašto to mijenjati i prihvaćati srpsku varijantu.

Osim navedenih klubova, u Zagrebu je izlazio časopis ŠPORT već 1894. godine, kao i ŠPORT I UMJETNOST 1912. Također u Zagrebu izlazi (zamislite!) JUGOSLAVENSKI ŠPORT 1918. a ŠPORTSKI TJEDNIK  u Osijeku, u Karlovcu KARLOVAČKI ŠPORT 1923. i ŠPORTSKE NOVINE u Zagrebu 1935.

Sasvim je zaboravljen klub malo čudnog imena PNIŠK – Prvi nogometni športski klub Zagreb 1903.

Danas, dakako u srbizmima i anglizmima prednjači Zagreb. Kada vidim ministra financija da računa u MILIJONIMA, dođe mi da pljunem u ekran! Preporučio bih i vam i njemu Hrvatski pravopis  – Babić, Finka, Moguš u izdanju Školske knjige iz 2003. gdje se izričito riječ SPORT upućuje na ŠPORT. Postavlja se pitanje zašto su Radio i HTV ostali pri riječi SPORT. Stvar je prilično jednostavna. Osim časnih iznimki većina novinara za vrijeme crvene diktature slijedila je naputke Partije i bila je spremna za ljubav karijere ići protiv vlastitog naroda. Takvi ljudi, koje akademik Mirko Vidović naziva  MITISEKUNEMIMA (po onoj Druže Tito mi ti se kunemo) i danas su utjecajni u raznim medijima pa nastoje rashrvatiti hrvatski jezik srbizmima i anglizmima.

Drugi pak, mladi i pošteni novinari, koji srbizme slušaju iz najranije mladosti i koji su im se zahvaljujući tome 'zavukli pod kožu', prihvatili su ih kao nešto normalno, pa i ne znajući da nasjedaju razbijačima hrvatskog jezika, u praksi se s njima služe. U časopisu JEZIK, autorica Nataša Bašić piše da je pritisak na staru hrvatsku riječ ŠPORT nastao poslije 1945., kada je proglašen ustaškom, a kolovođa je bio Hrvoje Macanović, sokolaš, za vrijeme rata suradnik organizacije JUREPOH (Jugoslavenski revolucionarni pokret Hrvata), sastavljen od jugonacionalista. Ova prljava Macanovićeva igra, kulminirala je uoči Novosadskog dogovora, kada se je ubrzano radilo na srbizaciji jezika, pa tako i u pretvaranju tobože ustaškog ŠPORTA u SPORT, bez obzira što su je Hrvati prihvatili davne 1894. kada je dr. Anti Paveliću bilo svega pet godina. I što na kraju reći, nego apelirati na mlade i poštene novinare i nastavnike da pokažu svoju hrvatsku svijest i ljubav prema vlastitom narodu i njegovom jeziku.

Nikola Mulanović, Dubrovnik

Priredio: Damir Kalafatić