Činidbe zločina – fojbe – otežavalo je pravednu odluku da se otuđene teritorije vrati matičnoj zemlji Hrvatskoj
Na sebi svojstven način nedavno se gospodin Zoran Milanović, osobno i kao institucija, usudio javno izjaviti da se bez partizanske borbe ne bi ostvarilo priključenje otuđenih prostorno hrvatskih dijelova (Istre, dijela Dalmacije i Kvarnerskog primorja s otocima) Hrvatskoj.
Partizanski zločini u Istri
Amoralna, nedovoljno istinita tvrdnja, zahtijeva javno priopćavanje prave potpune istinitosti. Da se u tome uspije potrebno je vrlo podrobno pisano izreći redoslijed djelovanja i cjelovitu argumentiranost institucijski međunarodno prihvatljivih pisanih uradaka dvaju autora primjerne meritornosti (recenzirani tekstovi napisani na gramatički i pravopisno ispravnom francuskom jeziku. Riječ je o djelima: knjizi „La Dalmatie et les problèmes de l'Adriatique“, čiji je autor Dr. Petar Digović, te dokumentima „La Haute Adriatique et les problèmes politiques actuels: Fiume, Istrie, Gorizia, Trieste, čiji su autori Dr. Petar Digović i Frano Goranić (sinonim Ive Mihovilović). U podastrtim dokumenitma bile su priložene i legitimne preslike (faksimili) protestnih pisama koje su hrvatski biskupi (ondašnji hrvatski nadbiskup Dr. Alojzije Stepinac i splitski biskup Dr. Kvirin Klement Bonefačić) uputili vršnim predstavnicima okupatorskih vojnih vlasti, zbog počinjenih zločina koje su njihove vojne postrojbe počinile nad nedužnim žiteljima. Osobno sam bio u prigodi izravno pročitati sadržaje na podastrtim preslikama.
Usputno je važno pripomenuti, da u vrijeme provedbe ofenzivne akcije Četvrte Armije jugoslavenske partizanske vojske pod vodstvom generala Petra Drapšina, Italiju se prestalo držati fašističkom državom, jer je Mussolini već bio poginuo akcijom Talijana, pa ju se već svrstavalo kao pripadnicu Zapadnog vojno-gospodarstvenog bloka. Samu odluku da se osvoji Trst treba ipak smatrati ispravnom, jer je Trst prije početka Prvoga svjetskog rata pripadao Austrijskom Carstvu. Osvajanje Trsta bilo je popraćeno golemim žrtvama, ali se već osvojena moralo prepustiti Britancima. To je u partizana izazvalo opravdano nezadovoljstvo, pa nije začuđujuće što su se u partizana pojavili i slučajevi devijantnih reakcija, čak i činidbe zločina (fojbe), a to je otežavalo pravednu odluku da se otuđene teritorije vrati matičnoj zemlji, dakle Hrvatskoj. Nakon što se u tome, zahvaljujući pisanim dokazima hrvatskih biskupa, ipak uspjelo, partizansko upravljanje pogodovalo je kontaminaciji istarskog i kvarnerskog žiteljstva doselidbom manje srodnih pripadnika.
Naime, istarski Hrvati i istarski Talijani su srodnici, jer su se događala prezimenske promjene hrvatskih u talijanska prezimena pri nasilnom potalijančivanju Hrvata, a u manjoj mjeri i rjeđe, pohrvaćivanju potalijančenih prezimena u hrvatska, pa pojavi Istrana koji su se ponovno osjećali Hrvatima, ili su se tako deklarirali. Dobro se zna da je Pula bila glavna austrijska ratna luka, i da je austrijska mornarica bila sastavljena od pripadnika različitih naroda u Austrijskom Carstvu, pri čemu su većinski bili pripadnici hrvatskog naroda s kojima su vrsni admirali pobjeđivali talijansku flotu, čak i tada kad su raspolagali slabijim oružjem od onog s kakvim je raspolagala talijanska flota.
Posebna sklonost prema Istri i Istranima pobuđena je u mene već u doba kad bijah gimnazijalac, a kroz čitanje i proučavanje djela slavnog hrvatskog književnika Vladimira Nazora. Ta djela su me napose dojmila, jer sam procijenio da postoji niz sličnosti između životnih uvjeta u mojem Lovreću i onih kakvima su izloženi Istrani. Pri kraju mojeg studija Kemijskog inženjarstva na Tehničkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pružila mi se prigoda izravnog boravka u Istri, poradi obavljanja studentske prakse u kontrolno- istraživačkim laboratorijima rudnika „Raša“, ali i poradi upoznavanja uvjeta rada pri različitim dubinskim razinama samog rudnika.