Govori tiše

Kućice u svemiru

 

 

XVI.

Al što je to, gosti namjernici, što to sad

vidim,

 

nekome ovdje već se zemaljski spava,

glavom klima,

to je valjda taj, što skriven u džepu sat

zemaljski ima.

Gle ga, gle ga, kako tvrdo spava.

Njemu je sigurno neka njegova ponoć otkucala.

 

Čujte, tiho. On još bunca, čudno.

 

Kako stiže taj kasnik u prostore ove.

Kako stiže, donijevši amo svoju težu i snove.

 

Na kolicima Faëtona, šapćeš mi ti, koja mi se

njišeš zdesna.

 

XVII.

Da, na kolicima Faëtona stiže nezvanik taj.

Negdje u prikrajku našao kolica razlupana,

ali još krilata.

I na njima došao,

vozeći svoj stari, zemaljski namještaj, sve

stvari.

I misli, s njima se ovdje njihati u ravnoteži.

S njima se njihati, s tim starim težinama,

oblicima, svojinama.

 

Govori tiše.

Gledni tog spavača kako se zanjihao, kao da

osjeća novi sklad.

 

Šuti ne govori.

Sve njegove stvari skupi tiho.

S njima i njega natovari na kolica.

 

I survaj ga natrag na zemlju, u Had.

 

Nikola Šop (Stjepan Adrian Kostré, Berlin, Zlatno pero)