Milanoviću, nacija, država i vjera nisu slučajne kategorije
Razmišljao sam o udjelu volksdeutschera u hrvatskoj ekonomiji, kulturi i politici, što mi je nametnulo pitanje, naizgled jasno ljudima obrazovanim u društveno-humanističkim znanostima ,o naciji i narodnosti. Naime, treba li smatrati Nijemcem čovjeka koji je rođen na tlu Njemačke, čovjeka koji se služi njemačkim jezikom ili čovjeka kojemu je jedan od predaka bio Nijemac. Naglašavam ogradu od tzv. rasnog pitanja, uostalom istočna Njemačka je nastala na tlu baltičko – slavenskom, dok su na zapadu i jugu utjecaji keltsko-romanski. Tako američkoga fizičara Einsteina možemo smatrati Nijemcem (iako je naravno židovske narodnosti) jer je formiran u Njemačkoj, dok bana Jelačića ili Nikolu Šubića Zrinskog ne možemo smatrati Nijemcima iako su im majke Njemice. Slično je i sa slavnim brazilskim nogometašem Peleom, Karlom V., Eugenom Savojskim itd. Clausewitz, Nietzsche (rodom Slaveni), Marx i Hitler (Austrijanac) su opet u političkom smislu Nijemci.
Zoran Milanović: Ja sam stvaran, sve ostalo je paradoksalno!
Stefan Zweig iz Beča i Franz Kafka iz Praga pripadaju njemačkoj kulturi jer su im djela pisana njemačkim jezikom, premda su obojica narodnosno Židovi, s tim da je Zweig u srcu Europljanin. Preskočimo sada Gaja, Strossmayera, Lisinskoga, Štoosa, Krambergera, Josipa Franka, Davida Schwarza (Josip i David su rodom mađarski Židovi), Šenou i Hanamana i postavimo pitanje što je danas nacionalnost? U XIX. stoljeću su raznorodni pravoslavni elementi preko SPC-a postajali Srbi (pitanje ranijeg podrijetla dijela bosanskih i hrvatskih Srba, ali i srbijanskih Srba, jer vjera se mijenjala često iz pragmatičnih razloga), što važi i za katoličke elemente (Austrijanci, Talijani, Mađari, Česi…) koji su postajali Hrvati po načelu Nikodima Milaša (Srbin = SPC) i Josipa Stadlera (Hrvat i katolik); zanimljivo da obojica nemaju podrijetlo naroda kojima su pripadali. Osobite su i pokrajinske povijesti, jer Hrvatsku od XII. stoljeća radi složenoga zemljopisnoga i geopolitičkog položaja zahvaćaju centripetalne sile; npr. periferni prostori poput Dubrovnika i Boke gdje pretežu do XIV. st. dalmatinski Romani, ili Bosna sa svojim utjecajem (nekada u Boki, Mađarskoj, Nikšiću, još i danas u Sandžaku).
U središnjem hrvatskom prostoru naseljeni su tijekom renesanse pravoslavni Srbi (današnja zapadna Bosna npr.), ili se raširilo bošnjačko ime od Bihaća do Mostara, što je činjenica koju valja poštivati. Bez obzira što je u XI. stoljeću ili ikojem drugom značilo ili hrvatsko ili srpsko ime u istočnoj Bosni i Duklji mi danas živimo u XXI. stoljeću, stoljeću u kojem je prosječan Bošnjak razdragan posjetom Erdoǧana, kojega se naziva tatom (kao što su im očevi bili ushićeni Titom a djedovi Pavelićem), Hrvati s radošću očekuju dolazak Svetoga oca Pape, a Srbi valjda vide očinsku figuru u "caru" Putinu.
Miješanje ljudi na određenom prostoru i stvaranje književnog jezika proces je stariji od formiranja građanstva i velikog tržišta, kako su nas učili nekada marksisti lišeni duhovne komponente i misleći da razumiju tzv. ekonomsku znanost. U Francuskoj upravo je Stogodišnji rat (agresija Engleza) stvorio centralizirano kraljevstvo XIV. stoljeća, ojačao naciju i oslabio barone; u Engleskoj tek tada plemići odbacuju uporabu francuskoga jezika! Nijemci (koji su podrijetlom manje "šareni" od Francuza, Mađara i Srba) dijele se u XVI. i XVII. stoljeću, jer sjeverni knezovi prihvaćaju protestantizam u svojim partikularističkim težnjama protiv centralne carske vlasti. Čak i u ovom ateističkom i liberalnom vremenu vidim bratsku bliskost romanskih naroda (vjera, jezik, kultura, mentalitet), nešto slično postoji u Skandinaviji, dok Njemačka kao jezgra Europe doživljava Englesku kao nesrodnu atlantsku silu (dolazimo do Johna Wycliffea i zlosretnog XIV. stoljeća?).
Takva bliskost ne postoji među slavenskim narodima, niti među slavofonim južnim Slavenima od kojih su neki bili izloženi utjecajima Beča i Rima, dočim su drugi gravitacijski pripadali Carigradu, tj. bizantskoj i turskoj kulturi. Postoji li mogućnost da se kršćanstvo ujedini, da se islam ujedini ili postoje geopolitičke, kulturne i narodne barijere koje su prastare i žilave. Hoće li 500.000 Marokanaca u Bruxellesu (700.000 ukupno u Belgiji) tražiti da postanu politički narod? Mogu li multikulturalna društva funkcionirati?
Osobno poznajem Hrvata kojemu je supruga Korejka; njihova djeca su njemački patrioti. Očito je duhovna komponenta utjecala na svjetonazor, moral, odnos prema kulturi, arhitekturi, zajednici, politici, ekonomiji… Naravno da je neki pripadnik manjine koji je sudjelovao u obrani domovine ili cijeli život bio uzoran građanin u političkom smislu veći Hrvat od nekog UDBA-ša, ratnog profitera ili gospodina »premijera« Milanovića kojemu je sve to (nacija, država, vjera) slučajna kategorija! Očito naš izbor jest prihvatiti civilizaciju mira, ljubavi i suradnje uz poštivanje i uvažavanje različitosti (i čuvanje vlastitoga dostojanstva i identiteta) ili se odlučiti za civilizaciju smrti koja ne poznaje dublji smisao postojanja osim novca, moći i ugode.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više