Proljeće 1992. godine. Još uvijek u strahu od ponovne mobilizacije živim sa obitelji donekle uobičajeno. Radim i nastojim da opstanem i ostanem tu gdje jesam, jer tu sam rođen a ne tamo odakle su došli moji. Premda ono tamo volim gotovo isto kao i ovo ovdje, ali to je druga tema, sada neću o tome.
Bilo je oko podne kada zazvoni telefon. Javim se. Sa druge strane čujem uznemireni glas prijatelja iz Bosne sa kojim sam bio više poslovni prijatelj nego baš prijatelj. Imali smo neki zajednički posao koji je funkcionirao vrlo dobro i pošteno sa obje strane. I čujem:
„Zdravo Siniša, jel’ sve u redu? Kako si?“
Glas mu čudno zvuči, a meni nešto sumnjivo, nešto mu se dešava. Odgovaram sve uljudno i lijepo ali sa zebnjom očekujem što ću čuti, razlog njegova poziva. Baš nekoliko dana prije na televiziji je prikazano kako je i tamo kod njih počeo rat. Braća se tamo dosjetila da nisu braća, pa udri jedan na drugoga. A i komšijski pijetlovi su preskakali preko žice i ganjali komšijske kokoši pa se to nikako nije moglo tolerirati i eto ti razloga! Vrlo ozbiljnih i vrijednih za ubijanje i klanje.
„Slušaj, sad je oko dvanaest sati. Jesi li doma oko dva? Eto me kod tebe.“
„Jesam Brano, doma sam. Nego, ne može se stići za toliko ovamo. Nećeš valjda avionom ići?“
„Jok brate, al’ stići ću, čekaj me.“
„Dogovoreno.“
Spustih slušalicu i ostah zamišljen. Kakva muka njega tjera da bez nekog razloga, bar što se posla tiče, srlja ovamo. Jedino možda zbog ovog rata. Mora da je to. Muka natjerala, pa zove. Sjetih se da smo u kolovozu prošle godine sjedili u Bosni, u nekom restoranu, i ja onako bez veze, vidjevši fotografiju Tita u maršalskoj uniformi, rekoh:
„E drugari, vodite računa da vam ova fotografija što duže visi jer kad nju skinete ode sve dođavola. Kod vas može biti gore nego u Hrvatskoj.“
Na ove moje riječi odmah je reagirao vlasnik restorana koji je sjedio sa nama, musliman po vjeri i opredjeljenju.
„Ma, bjež’ bolan! Što pričaš? Ma ovdje to ne mere bit, rođo moj. Vidiš da i sad sjedimo skupa, Srbin, Hrvat, ne znam što si ti i ja musliman. Nema od belaja ovdje ništa. Nismo mi budale!“
Da, tako je to bilo prošle godine u kolovozu. A sad je sredina travnja i bome nije tako. Bar kako nas objektivni mediji izvještavaju. Iziđoh iz ureda, koji smo napravili u nusprostoriji kuće, i odoh do roditelja da im kažem da nam stiže gost kako bi majka nešto spremila na vrijeme. U kuhinji sjedi otac, čita novine, majka oko šporeta sprema ručak.
„Mama imaš li viška ručka? Ako nemaš nije problem, otići ću ja negdje s Branom ili ćemo nasjeći nešto suvo. Javio se da dolazi iz Bosne.“
„Ju! Da im se nije nešto desilo, ovi javljaju da je i tamo počelo!“
„Baš evo čitam u novinama zagužvale budale i tamo. Uspjeli. Zavadiše narod. J…m im krušnu mrvu!“
Oboje se uključiše u priču.
„Nemam pojma. Samo je rek’o da stiže oko dva.“
Nekako proleti tih par sati i prije no što sam se i nadao stiže Brano pred kapiju. Da je avionom, ne bi brže. Kad je ušao u dvorište povika: ‚‚Gazde!“ te iziđoh da ga dočekam pred vratima. Pozdravismo se prijateljski i pozvah ga u kuću. Neće. Što je ovo, neće u kuću? Meni to nikako ne miriši na dobro. Poslije kratkog ubjeđivanja iziđosmo iz dvorišta i stadosmo kod kola. Žuri. Mora nazad.
„Slušaj druže. Došao sam da te pitam mogu li ja svoju nejač poslati kod tebe? Ovo kod nas nikako nije dobro.“
Ostadoh na momenat nijem. Brzo se sabrah i rekoh:
„Pa ti nisi normalan čovječe! Kakvo ti je to pitanje? Jesi ti zbog ovog pitanja dolazio iz Bosne i to srlj’o ko budala? Što to nisi telefonom rek’o? Jel’ nije bilo lakše? Šalji, brate, koga hoćeš samo nek’ kaže da si ga ti posl’o i nekako će nam biti kruha, sigurno.“
„Nisam mog’o telefonom jer su mi u ured ubacili nekakav krizni štab, pa sam se boj’o. Jesu oni sve moji al’ šta znam. Ovo tamo je ludilo. Moram ići nazad. Ajd’ ostaj mi zdravo i vidimo se.“
Mahnuh mu. Tad nisam znao da nam je to posljednje viđenje. Nažalost ubi ga netko već u svibnju iste godine. Ni danas se ne zna tko, a o onom zašto da i ne govorimo. Uđoh opet kod roditelja i rekoh im šta bi. Samo slegoše ramenima i skoro u glas rekoše:
„Gladni biti nećemo, a mjesta ima.“
Možda prođe tri dana. Opet telefon zvoni. Javljam se:
„Alo! Dobar dan. Izvolite.“
„Alo! Imal’ Siniše? Mene je Brano uputio da mu se javim. Evo me tu sa ženama i djecom, kod neke tvornice Jugoalat. Ne znam kud ću dalje.“
„Ostanite tu. Eto mene za desetak minuta.“
Stojadin pun glava. Pokraj auta stoji čovjek osrednjeg rasta, svjetlo smeđe kose i puši.
„Dobar dan. Jeste li vi Branini?“
„Jesam. Ja sam mu brat od ujaka,“ odgovori čovjek sa strahom u očima.
„Vozi za mnom.“
Za desetak minuta od Jugoalata stigosmo na Klisu. Auto mu odmah naterasmo u dvorište i poče iskrcavanje. Ukućani svesrdno pomogoše da se gosti smjeste. Branina trudna žena, dvije snajke sa troje djece. Branin brat popi kavu, izljubi svu djecu i žene i ode odmah nazad. Rasporedismo pridošlice po sobama i bez neke velike priče i ispitivanja prođe dan.
Tek sam ušao ujutro sljedećeg dana u ured, ponovno telefon. Javim se i čujem:
„Dobar dan. Imal’ Siniše? Ja sam Branina sestra od tetke. Evo me neki ljudi dovezli do neke tvornice Jugoalat.“
„Ostanite tu. Eto mene za deset minuta.“
Stižem. Žena sa djetetom od par mjeseci i nekom torbicom stoji pokraj puta.
„Dobar dan. Vi ste sigurno Branina sestra?“
„Jesam,“ reče mlada žena plačući i gutajući nesreću. Djevojčica ima možda osam mjeseci, kuštava kosa, oči velike, plave, sakriva uz majčino rame. Smjestih ih u auto. U retrovizoru vidim strah u očima mlade žene. Boji se za sebe i za ono malo što se privija uz nju. Stigosmo. Sačekaše nas ostale gošće i ukućani. Svi plaču. Smjestismo se i krenu malo opuštenija priča. Opuštenija za nas odavde što se za njih ne bi reklo.
„De bona, pričaj kako se izvuče?“
„Ne znam. Znam samo da su mi Boru uhitili Muslimani i Hrvati i da me je tata nekako dogno do tetke i tetka, a Brano nađe neke što idu za Novi Sad i reče ’ajd tamo, evo ti telefon i zovi čovjeka odnekud kad stigneš, on će te pokupit i ne brini tamo su i ostali. Tako eto stigoh a da ne znam šta mi je s Borom i ostalima.“ Priča mlada žena ostalima i plače. Ove je tješe.
„Neka bona, ne plači, valjda će bit dobro.“
Nemaju ni one riječi utjehe i njih potjera muka i bježeći od Hrvata i Muslimana stigoše u Vojvodinu i to u kuću Hrvata. Tad to nisu znale a i kad su saznale nije im smetalo. Naprotiv, vrlo su poštovale djeda Anđelka.
Sutradan dođe kod mene, poslom, drugar Abdula. Pijemo kavu i dogovaramo posao i on kroz prozor vidi kako mlada žena šeta po dvorištu i nosi dijete u rukama. Pita:
„Je li, jel ova žena nema kolica? Ovo dijete će je slomiti. Nosi ga već sat sigurno.“
„Nema Abdula. Jučer je stigla, izbjegla iz Bosne. Nije ponijela ništa, samo neku tašnicu. Vjerojatno bježeći nije stigla pokupiti što joj treba.“
„Znaš šta, imam ja kolica od malog. Njemu više ne trebaju. Odoh da joj donesem pa ćemo onda dalje radit.“
Ode Abdula do stana, donese Savki kolica za bebu. Zahvaljuje se Savka, neće da primi, sramota je. Ima ona sve to, al’ eto potjeraše je Muslimani i Hrvati, pa nije stigla ponijeti, al’ donijet će njoj već netko kada bude dolazio. Jedva nekako prihvati.
Kolica ostaše, a beba izgura skoro cijelu godinu s tim kolicima. Već je i hodala i govorila kad su parkirana i spakirana u šupu, ostavljena za neko drugo dijete, pošto su bila očuvana.
I tako ljudi i jedni i drugi. Ovi ovdje k’o i oni tamo.
Moj prijatelj nije stig’o da čuje ovu priču. Ubili ga na petsto metara od kuće već u svibnju tako da i ne zna da je dobio sina Branu. Sreća da je tad postojala Vojvodina u kojoj su živjeli Ljudi, a ne vjere i narodi, mada se i to poštovalo, tad.
Sada je neko drugo vrijeme. Vojvodina je tu, mislim geografski se nije pomjerila, ali ništa nije kao prije i sumnjam da bi se ova priča mogla dogoditi u ovo vrijeme. Ovi što trenutno vladaju ovom državom i mojim gradom, gradom gdje je nekad bilo više ljudi nego neljudi, kao da žele da se ponovi ono vrijeme, samo da ovog puta oni podijele sendviče nekadašnjm domaćinima, ovdašnjim. Hoću da vjerujem da ovo zadnje napisano nije istina ali svaki dan me demantiraju naši „rodoljubi“.
Savka je dočekala svog Boru. Bili su u posjetu djedu Anđelku. Boro je upoznao Abdulu kad su onomad putovali za Australiju. Imaju još jednu curicu i dovezli su je u kolicima koja je gurala starija sestra.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više