Beskrajno strpljenje

"U svakom filmu najbolji je kraj!"

Nikičina finoća nije bila rezervirana samo za goste. Ona je bila odraz njegova duha i duše, a najsnažnije se iskazivala u njegovom odnosu s bakom, našom Majkicom, koju smo tako nazvali jer joj je sudbina namijenila i više nego nezavidnu, ali jedinstvenu ulogu majke u tri generacije.

Antonija Erceg Šop, i sama darovita umjetnica, bila je brižnom majkom svog sina, mog oca, odgajala njegovog unuka, mene, i, majčinski, do smrti skrbila za svoju veliku ljubav – našeg djedu Nikolu Šopa, kojeg bez nje, dragovoljno u njegovoj sjeni, kako je često znao reći, kao ni svega ponajboljeg što je napisao, ne bi bilo.

Svojem "pravom heroju", kako ju je nazivao uvijek kad bi joj bilo najteže, Nikica se oduživao beskrajnim strpljenjem i taktom. Ako mu se, na primjer, nekad nije sve jelo, a ne bi, dakako, mogao znati što se u kuhinji sprema, Nikica bi ovako razgovarao s bakom: "Majkice, meni danas nešto nije dobro u želudcu. A što ima za ručak?" Ako je bilo ono što je htio, sretno bi rekao: "E, to će mi sigurno pomoći". A ako je bilo štogod drugo, samo bi upitno i gotovo se ispričavajući dodao: "Da li ću ja to danas moći?"

Još se dobro sjećam kako sam našu Majkicu, par mjeseci pred djedinu smrt, zatekao u njihovoj sobi gdje u zagrljaju s Nikicom kleči kraj njegova kreveta i u trenutku prepunom ljubavi i ljetne sunčeve svjetlosti koja ih je kroz prozor nestvarno obasjavala, kao dva ostarjela anđela, čujem ga kako joj kaže: "Tonice, oprosti mi, puno sam Te namučio!"

No, to nisu, naravno, bile posljednje djedove riječi. One su usljedile potonje zime, drugi dan nakon Silvestrova, koje je naša mala sveta obitelj, moj otac, baka, djed i ja, provela vedro kao da će usljediti još mnoga, mnoga druga.

Sjedili smo navečer u primaćoj, odmah do Majkičine i Nikičine sobe i gledali televiziju.

"A što Vi tamo radite?" – dobro je do nas dobro raspoložen Nikičin glas iz kreveta.

"Gledamo film, Nikice", odgovorio sam mu.

"U svakom filmu najbolji je kraj!", šeretski je dobacio moj djed – i zaspao.

Stjepan Adrian Kostré (Berlin), Zlatno pero