Bi li bilo moguće komunistima učiniti onolika zlodjela da im to nisu omogućili prethodnici donositelja Rezolucije 1481 (2006.)?
»Zakoni su paučina koja zadržava komarce, a propušta ptice!« (Platon).
»Istina će vas osloboditi!«, reče Isus (Iv 8,32).
Draga nam je istina kad nam nešto otkriva, ali nam je mrska kad nas razotkriva! (sv. Augustin).
U Fokusu broj 300. od 10. veljače 2006. na str. 6. u rubrici „Dokumenti“ objavljen je tekst pod naslovom „Osuda komunizma“ s podnaslovnim tekstom: „Na 5. zasjedanju Skupštine Europskoga parlamenta 25. siječnja 2006. usvojen je tekst o potrebi osude zločina totalitarističkih režima. Prenosimo ga u cijelosti.“ Naslov službenoga teksta je: „Rezolucija 1481 (2006.)“ Na kraju iste te stranice stoji: „Tekst je usvojila Skupština 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).“
Pozorno sam pročitao, mlako, bezvoljno i bez imalo živosti, napisani tekst. Došlo im je vrijeme da i o svojim suradnicima u zlu nešto (pro)govore pa su, eto tako, nešto i rekli. Tako su Rezolucijom otvorili dimnu kutiju ne bi li im uspjelo sakriti zločine svojih prethodnika i njihovu pomoć komunistima da učine što su učinili, njihovim blagoslovom ili njihovim prešutnim odobrenjem. Po načelu profesionalnog lopova koji, da bi sakrio svoj lopovluk, na sav glas viče: „Držite lopova!“ I, tako nam, u sladu s poslovicom: Tresla se brda, rodio se miš!, dođe tek objelodanjena Rezolucija koja se nimalo nije uzdignula iznad Pilatova pranja ruku:“Nevin, sam od krvi ovog pravednika. To je vaša stvar!“ (Mt (27,24).
Mogu li sastavljači Rezolucije, sljedbenici «Antante» i antihitlerovske koalicije reći: Čisti smo od krvi koju su prolili komunistički totalitarni režimi? Ne! Ni govora. Zar je pošteno okriviti samo komunistički sustav i nikoga više za prolivenu krv totalitarnih socijalističkih režimima u dvadesetom stoljeću? Tko to može reći, napisati i iza toga (o)stati? Neka to i (u)čini. Poštivat ću mu uvjerenje. A Ja? Ne mogu i ne smijem to ni pomisliti, a kamo li to reći ili, Bože sačuvaj, napisati. Jer, to mi zabranjuje moje ljudsko dostojanstvo, kršćansko opredjeljenje i svećenička čast. Kad bih zanijekao ili, kad ne bih ustvrdio da su prethodnici donositelja oskudno sastavljene osude skupa s komunistima sukrivci i sudionici komunističkih zlodjela, stidio bih se stati pred zrcalo, a pogotovo doći među ljude.
ŠTO IM JE ČINITI?
U svom trećem razredu pučke škole, školske godine 1950./51. učio me je čestit i uzoran čovjek Neđo Nožica, Srbin. Navest ću nešto o njemu prije nego prijeđem na samu stvar. Jednoga dana izveo je dvojicu učenika i pred nama ih upitao: „Što ste jučer radili? Vidio sam vas kad sam prolazio kroz selo!“ Budući da su oni šutjeli, on je dodao: „Jučer ste se pobili. Sad se pred svima poljubite i pomirite.“ Oni su plačući izvršili njegov nalog. Neka bude dostatan ovaj primjer kroz koji svaki pošten čovjek može vidjeti kvalitetna čovjeka.
Kad bi on ponekad odlazio i nas same nakratko ostavio, odredio bi nekoga od nas da pazi na vladanje i popiše one koji budu kršili školsku stegu. Nekoliko puta sam i ja bio pazitelj. Popisivao sam prekršitelje školske stege. Jednom zgodom, i to s punim pravom, rekoše mi nazočni učenici: „Zapiši i sebe jer si se i ti loše vladao.“ Kad su mi iznijeli što sam (u)radio, a nije priličilo učeniku u učionici, zapisao sam i sebe. Nije mi ni palo na pamet poderati popis. Kad je Učitelj došao i čuo moje izvješće, u kojem nisam krio ni svoju pogrješku, on je kaznio jednako i mene kao i njih. Ovakvom se kaznom ponosim.
Riječi upućene meni: „Zapiši i sebe!“, presađene u sadašnje vrijeme, glase: Ispitajte svoju savjest, vi, donositelji Rezolucije, te plačući izjavite: Svi zločini koje je (po)(u)činio totalitaristički komunistički sustav, vlasništvo su i naših prethodnika u čije smo ime onako mlitavo, k'o ni sebi ni drugomu, osudili komunistički totalitarni sustav za zločine. Bez priznanja te činjenice, Rezolucija će biti djelo loših ljudi koje ne bih želio ni sanjati, a kamoli (su)sresti. Tek tada, kad osude svoje prethodnike i sebe, djecu svojih zlih otaca, bit će i oni dobri, čestiti i uzorni ljudi.
To što bi oni morali učiniti izvire iz Biblije, do koje drže i ateisti: „Zato nemaš isprike – tko god ti bio – o čovječe koji sudiš, jer u čemu sudiš drugom, ti samog sebe osuđuješ, budući da ti, suče, običavaš činiti isto. … Misliš li, o čovječe, koji sudiš onima koji takve stvari čine, da ćeš izbjeći kazni Božjoj dok i sam isto činiš? ….. Nisu, naime, pred Bogom pravedni oni koji slušaju Zakon, nego će biti priznati pravednima oni koji vrše Zakon“ (Rim – redci iz 2. pogl.), reče sveti Pavao.
Ne zaboravimo da su te Pavlove riječi izvučene iz Isusova nauka – iz Evanđelja. Zato čujmo Isusa: „Nemojte suditi da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti. Što imaš gledati trun u oku brata svojega, a brvna u svom oku ne zapažaš! Kako možeš reći bratu: 'De da ti izvadim trun iz oka!' dok je brvno u tvom oku? Licemjere, najprije izvadi brvno iz svoga oka pa ćeš tada jasno vidjeti kako da izvadiš trun iz oka bratova“ (Mt 7,1-5). I Ivan apostol, naslonjen na Isusove grudi, u svojoj nam je poslanici napisao što je iz Učiteljeva srca izvukao: „Ako tvrdimo da nismo sagriješili, njega (Boga pr. M. Pl.) pravimo lašcem, i njegove riječi nema u nama“ (1Iv 1,10). Budući da sastavljači Rezolucije ne mogu i ne će naći svoju neporočnost, kad se susretnu sa svojom prošlošću „ab Urbe condita“, red bi bio da barem onako hladnokrvno i bezvoljno priznaju i osude zlodjela svojih prethodnika kao što su hladnokrvno i bezvoljno osudili komunističke zločine. Dužnost im je taj „Rubikon“ prijeći, ako žele uvjeriti poštene ljude u svoju dobronamjernost pri sastavljanju Rezolucije.
Prije konkretnih djela valja nam opet dozvati u pomoć apostola Pavla da nas pouči: „Ti koji se ponosiš zbog Zakona, sramotiš Boga kršenjem Zakona!“ (Rim 2,23). Možemo Pavlovu misao i ovako izraziti: Vi koji držite da vaša osuda komunističkoga sustava počiva na temeljima ispravna učenja, pogazili ste temelje svoje Rezolucije jer niste nimalo bili kritični prema svojim prethodnicima ni prema samima sebi, njihovim potomcima. Nisu zločini tek nastali pojavom komunizma. Oni su utkani ne samo u našu blizu već i u našu dalju prošlost. Jesu li komunisti porobili i pandžama svoga kolonijalizma poklopili cijeli svijet? Jesu li vaši prethodnici poštivali ljudsko dostojanstvo primitivnih naroda ili su ih tamanili kao nijemu stoku? Jesu li komunisti činili zločine nad Indijancima u Sjevernoj i nad Inkama u Južnoj Americi? Jesu li komunisti prorijedili Australce i istrijebili Tasmance? Jesu li komunisti lovili Crnce po Africi kao divlje životinje i dovozili ih u Ameriku da ih iskorištavaju kao nijemu domaću stoku? Jesu li komunisti uveli robovlasnički sustav u Sjevernoj Americi? Jesu li komunisti ubili, američkoga predsjednika A. Linckonlna koji je kao ratni pobjednik rekao: «Osveta nikom, milosrđe svakom!»? Je li vapijući grijeh u nebo utrnuti tako jaku svjetiljku i ubiti onako čestita i kvalitetna čovjeka?
Kad se malo pozabavimo Europom, onda slijedi i snop pitanja: Bi li nam danas valjala željeznička pruga od Berlina do Bagdada? Komu je smetala dinastija Obrenovića u Srbiji? Tko je nadahnuo Karađorđeviće i tko ih je potaknuo na onakav krvoločan obračun s Obrenovićima? Komu je smetao monah Rasputin (Raspučin) u carskoj Rusiji? Je li ga ubio car Nikola II. zbog zahvalnosti za ozdravljenje svoga sina Aleksija ili je to učinio netko drugi, sporedna stvar, tko i na koji način? Komu je smetalo što su Germani zauzeli prostor od Baltika do plavog Jadrana? Tko je bio nadahnitelj atentata u Sarajevu? Što su obećali srpskim teroristima očevi današnjih antiterorista? Je li im isplaćen taj zločin? Što još Srbi za nj traže? Kad će im već jednom biti taj dug isplaćen da bi nestalo straha od velikosrpskog terorizma?
Ulaskom Turske u rat protiv Središnjih sila probuđena je nada u Armencima da će se osamostaliti. Zato su Armenci, kao Antantini saveznici, ušli u rat protiv Turske. Poznat je krvavi turski epilog nad njima. Zato bez uzmicanja pitam: Jesu li samo Turci krivi za pokolj Armenaca? Je li kriva i Antanta što im nije pomogla da oni, kao njezini saveznici, steknu nezavisnost i državnu samostalnost? Carska je Rusija sklopila mir s Njemačkom zbog Oktobarske revolucije i napada Boljševika na nju. Je li Antanta znala što je komunizam? Zašto nije poslala svoju vojnu pomoć Rusiji, svojoj saveznici? Je li zbog toga i Antanta suučesnik u boljševičkim zločinima u Rusiji nad carskom obitelji i nad svim narodima, u Sovjetskom Savezu?
Mi Hrvati bili smo u ratu na strani Središnjih sila kao građani Austrougarske. Što smo mi skrivili Antanti? Je li bilo pošteno da ona našim teritorijem plaća Talijanima jalovo sudjelovanje u ratu, a Srbima za prolivenu krv Ferdinanda i njegove žene Sofije? Nismo samo mi Hrvati, kao građani Austrougarske, bili u ratu protiv Antante. Zašto smo onda nakon završetka rata kažnjeni kao da smo mi jedini krivci za sve? Zašto? Jesmo li i mi, kao i drugi, krvavi ispod kože? Boli li i nas nepravda nama učinjena? Rat je završio. Njemačka ponižena. Na prosjački štap bačena. U bijedu uvaljena. Izjedala ju je inflacija. Priča se da je neki Nijemac vozio puna mala kolica njemačkih maraka da ih preda na banku. Kad je ostavio kolica da obavi neki usputni posao, našao je sav novac, ali bez kolica. Vrjednija su lopovu bila kolica negoli sav novac u kolicima. Je li ovo stvarnost ili je poučna priča koja nam dočarava bijedu Njemačke prije Hitlerova dolaska? Sporedna stvar.
Je li Hitler svojim umijećem podignuo Njemačku iz ekonomske bijede i u veoma kratku vremenu uspio od nje stvoriti respektabilnu velesilu? Je li mu to bilo moguće bez nečije pomoći? Tko mu je pomagao i pomogao podići Njemačku? Karte na stol! Jer, pomagači Hitleru njegovali su nacizam – biljku – koja je rađala otrovne plodove. Zašto su negdašnji Antantini čimbenici pružali i pružili pomoć Hitleru? Ne znam! No, dok ne dobijem drukčiji odgovor, držat ću za istinu: Nisu za zloću komunističkoga sustava tek doznali sastavljači Rezolucije. Znali su za to i Antantini čimbenici. Budući da nisu željeli pojavu komunizma na tlu Španjolske, podignuli su Hitlera da on, kao njihov saveznik, pomogne Franku ugušiti začetke komunističke revolucije u Španjolskoj.
Dva velika zla i nacizam i komunizam zabili su svoje krvoločne zube u tkivo Poljaka kad su složnim silama napali Poljsku. Taj napad bio je povod za objavu rata ne komunizmu, koji je počinio velike zločine u Katinskoj šumi, već samo nacizmu. Jer, lakše se boriti protiv jednoga negoli protiv dvojice. Pala je Francuska. Velikom ratnom srećom izbjegnuli su Britanci njemačkim kliještama. Ne znam kad, ili neposredno prije toga, ili neposredno nakon toga, došao je Rudolf Hess u Englesku. Što je on skrivio Velikoj Britaniji? Ne zamjeram joj što ga nije vratila u Njemačku. Možda je to bilo nužno do svršetka rata. I neka je tu ostao do kraja rata. Zašto je zadržan na doživotnoj robiji? Je li to vapijući grijeh u nebo? Čiji je to onda grijeh, odnosno zločin? «Ne znam» čiji!, ali nije komunistički.
Nijemci odlaze u Norvešku? Je li se tada svanulo Britancima? Jesu li mislili: Spremit ćemo se za rat koristeći vrijeme norveškog krvarenja. Možda!? Tko im je prekinuo to blaženo snivanje? Vidkun Quisling! Ne znam za drugoga. Ne ću nijekati da je on uz pomoć Njemačke došao na vlast, ali ću ustvrditi da je on tom gestom zaustavio norveško krvarenje, spriječio možebitni dolazak Crvene armije iz Finske u Norvešku i sačuvao biološki potencijal svoga naroda. Quisling je, dakle, kriv što nije Norveška krvarila, da bi se V. Britanija mogla spremiti za rat, kad otopi nagomilane lonce svoje sirotinje i upotrijebi ih za vojnu industriju. Quisling, iako nazvan izdajnikom, nije kriv svome norveškom narodu. Kriv je samo Britancima! Jesu li svjesni toga Norvežani? Njihov problem.
Zašto su zapadni saveznici ušli u savez s komunizmom, iako su znali da je komunizam loš sustav? Tko to na europskom kopnu od Gibraltara do Kavkaza, izuzev Švicarske, nije bio uz Hitlera do vojnog preokreta? Zašto su poubijani razoružani Petaienovi vojnici? Je li to repriza giljotiniranja nakon pobjede Jakobinaca? Je li pošteno ostaviti živa generala Petaiena, a (po)ubijati njegove vojnike? Je li general Ch. de Gaulle odgovarao pred sudom za svoj zločin? Je li i on ptica što je proletjela kroz paučinu ljudskih zakona? Hoće li i on nekakvom budućom Rezolucijom biti osuđen kao (po)(nakon)ratni zločinac? Zašto su kažnjavani i kažnjeni samo antikomunisti? Bi li bilo moguće komunistima učiniti onolika zlodjela da im to nisu omogućili prethodnici donositelja Rezolucije 1481 (2006.)?
Budući da je Rezolucija donesena na blagdan Obraćenja sv. Pavla 25. siječnja, pada mi na um nešto od sv. Augustina. Na tekst Djela apostolskih (7,58): „Izguraše ga (Stjepana pr. M. Pl.) izvan grada i kamenovaše. Svjedoci odložiše haljine svoje do nogu mladića koji se zvao Savao“, Augustin je dodao: Savao koji je čuvao njihove haljine, kamenovao je Stjepana njihovim rukama. Jesu li svjesni donositelji Rezolucije da su njihovi prethodnici komunističkim rukama poubijali: Nijemce, Kozake, Hrvate i Japance? Neka razmisle i neka se poput sv. Pavla obrate, plačući što su mnogi od njihovih prethodnika oči zaklopili, a da se nisu ni pokušali susresti s istinom, kako bi se mogli obratiti i svoje zločine oplakivati.
Nisam gore rečeno tak sad spoznao, što (do)(po)kazuju slijedeći navodi: „Cijenite li antifašističku pobjedu koju slavi cijeli svijet?“, upita me gospodin Josip Milić u /“ST ekskluzivu“ od 26. lipnja 1996., godina III., broj 71., str. 13-14. i kao sliko-otisak u „Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ srpanj 1996. br. 7. (421.), str. 6—7./, a ja mu odgovorih: «Ne, jer ne bijaše to pobjeda nad fašizmom nego pokolj Nijemaca, Kozaka, Hrvata i Japanaca. I to se ubuduće ne bi smjelo slaviti. Nema podjele na fašiste i antifašiste. Antifašistička je pobjeda okaljana velikim međunarodnim zločinima. Na najbolji bi se način proslavila kad bi se ti zločinci kao i sadašnji njihovi potomci skrušeno kajali.“
Budući da se ta nepoželjna euforija odigrala i u Hrvatskoj, isti mi je novinar postavio pitanje i glede dr. Tuđmana: „Predsjednik Tuđman bio je u Londonu, Moskvi i Parizu na obilježavanju Dana antifašističke pobjede. Kako Vi to komentirate?“ Odgovorio sam: „Ne zamjeram mu što je u tim gradovima bio kao njihov negdašnji saveznik. To mu je dužnost. Neka je bio. Ali je morao svoj antifašistički pohod, u ime pomirenja, koje propagira, završiti u Bleiburgu i reći: 'Bio sa u Londonu, Moskvi i Parizu jer sam bio antifašist, a danas sam, 14. svibnja 1995., i ovdje u Bleiburgu da bih, u ime pomirenja, pozvao na kajanje sve partizane bez razlike. I sve ostale sudionike antihitlerovske koalicije za velike naše zločine koje moramo zajednički oplakati. Ja koji sam s vama slavio kajem se za partizanske zločine počinjene nad mojom braćom i pozivam vas na kajanje što ste nam te zločine omogućili i što ste sami bili zločinci'.“
Prethodnu moju misao neka dopuni navod iz moje knjige „Uz Kavranov zlatni jubilej“, str. 19.-20.: „Godina, dakle, stida, sramote i skrušena kajanja treba biti 1995., a ne godina pobjedničkog slavlja. Jer, ratni i poratni zločinci ne mogu nositi časni naziv pobjednici. Oni su (po)bijednici, ili, bolje reći, poratni bijednici. Ali nije isključeno, mogu ti isti bijednici postati nositelji još časnijega naslova skrušeni pokajnici. Zato neka svi članovi antihitlerovske koalicije obilježe tu pedesetu obljetnicu kajanjem i oplakivanjem svojih zločina. To im je dužnost. A sve ostalo iz nje izvire, u nju uvire i na nju se svodi. Od srca želim da im dobri Bog u daru Duha Svetoga dadne nadljudsku snagu za to nadljudsko djelo pa, u tom smislu riječi, tek nakon 50 godina, budu stvarni pobjednici nad sobom. “Rođen sam u Peli, pokopan u Babilonu. Svakoga sam pobijedio osim sebe”, bilo je na grobu Aleksandra Velikog. Pobjednik je tko sebe pobijedi. Želim im takvu pobjedu. A ta pobjeda nije djelo oružja ni vojnog umijeća, nego samo djelo i dar Duha Svetoga koji skrušene grješnike suobličuje Isusu Kristu. Neka u njima skrušenima i u prah prostrtima zavlada Isus Krist pobjedonosni kralj – knez mira.“
Hoće li se to ostvariti? Mislio sam da hoće, ali još to ne bi. Zato bih želio da sv. Pavao, na čiji je blagdan usvojena spomenuta Rezolucija, bude njihov pomoćnik na putu obraćenja i skrušena kajanja. Budemo li to doživjeli, otići ćemo mirniji s ovoga svijeta mi, koje je komunizam u crno zavio uz pomoć onih čija djela nisu osuđena.
Fra Martin Planinić, Ploče-Tepčići, 10. ožujka 2006.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više