Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Povijesna odgovornost Tomislava Karamarka

Samo nas on i HDZ mogu spasiti

 
 
Već duže vremena nisam ništa pisao ili objavljivao na hrvatskim domoljubnim portalima. Mnogi znaju razlog zašto u zadnja dva mjeseca dvadeset i četiri sata posvećujem posebno teškoj obiteljskoj situaciji i obilazim bolnice u Hrvatskoj i inozemstvu. O iskustvu koje sam stekao o stanju u kojem se danas pod Milanovićem nalazi hrvatski zdravstveni sustav napisat ću poseban komentar kad za to dođe vrijeme. U ovom ću komentaru navesti samo jedan jednostavan ali i zastrašujući zaključak tj. moje osobno iskustvo – užas prve kategorije. Dok sam u Irskoj radio kao zamjenik veleposlanika, strani su diplomati irski zadravstveni sustav nazivali – „bijela Afrika“. I osobno sam prošao kroz žrvanj tada lošeg irskog zdravstvnog sustava, ali danas bih bio sretan da u Hrvatskoj imamo i zdravstveni sustav kojeg su stranci u Irskoj nazivali „bijela Afrika“. Za razliku od Iraca, koji su posebno ponosan narod i kojima strani diplomati ne mogu ništa diktirati, kod nas, zbog sluganskog mentalnog sklopa, vjerojatno strani diplomati imaj daleko bolji tretman u zdravstvenom sustavu nego „obični“ građani.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/karamarko_tomislav_hdz_Davor_PuklavecPIXSELL_03.jpg
Tomislav Karamarko
 
Neki će se čitatelji, s razlogom, upitati što naslov ovog komentara ima zajedničkog s uvodnim riječima. Na to je pitanje jednostavno odgovoriti – pod Milanovićem i SDP-om nije urušen samo posebno važan  sustav koji se treba skrbiti za zdravlje i dobrobit građana, nego je na koljena doveden kompletan sustav upravljanja državom na svim područjima. Kad bi netko proveo stručno i dubinsko istraživanje, uspoređujući ono što imamo u Hrvatskoj, s jednom prosjećnom državom članicom Europske unije, niti jedan segment hrvatske državne tj. uprave, institucija, poduzeća itd. ne bio dobio prolaznu ocjenu. Svi bi dobili čistu jedinicu. Naravno, u to ne spadaju neki vrlo radišni i savjesni pojedinci. Hrvatskoj ne prijeti samo gospodarski slom i financijski bankrot. Hrvatska ulazi u razdoblje kada će se odlučivati hoće li Hrvatska za nekoliko godina i formalno biti od svijeta proglašena kao «failed state» (nesupješna država), poput Bosne i Hercegovine, a sada sve više i Makedonije, ili će ući razdoblje novog povratka svojim temeljima, svojim korijenima, svojim tradicijama u sprezi s najmodernijim i najuspješnijim mehanizmima i alatima, sposobnim, obrazovanim i hrabrim ljudskim resursima, koji će Hrvatsku vratiti na smjer koji smo svi 1990. i 1991. godine  s pravom očekivali i o njemu sanjali?
 
Pobjeda SDP-a – kraj samostalne i demokratske hrvatske države
 
Vjerojatno ni zadnji „Mesićev glupan“ u Hrvatskoj ne vjeruje da je pod neokomunističkom, neojugoslavenskom, lijenom, nezinteresiranom, hedonističkom, nekopetentnom, korumpiranom i posebno arogantnom Socijalističkom demokratskom partijom to moguće ostvariti i u najoptimističnijem scenariju? Siguran sam da je danas sve manje takvih ljudi u hrvatskom društvu. Pa ni njihov bivši «komunističko – prosrpski guru profesor Ivo Josipović više u tako nešto ne vjeruje, što je morao priznati i u njegovom zadnjem razgovoru sa Stankovićem u emisji Nedjeljom u 2.
 
Kao što bi pobjeda, da se ostvarila, Ive Josipovića na predsjedničkim izborima bila pretposljedni čavao u lijes samostalne i demokratske hrvatske države, tako bi i pobjeda SDP-a, s njegovim koalicijskim partnerima, među kojima će sigurno biti i Josipovićeva stranka, ako dobije pokoji mandat u Saboru, na slijedećim parlamentarnim izborima, zasigurno bila smrtonosni nokaut za hrvatsku državu. Današnje javno tj. obiteljsko prepucavanje među hrvatskim komunistima koji partizane nazivaju „pravom hrvatskom vojskom“ brzo će biti gurnuto u stranu ako lijevičarske stranke dobiju najviše zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru.
 
Nakon što sam gore naveo nešto što ne će niti jednog čitatelja začuditi, ostaje ono u Hrvatskoj već dugo vremena nazočno pitanje je: a gdje je alternativa, svi su isti, nema razlike između HDZ-a i SDP-a? Ne otkrivam ništa novo ako kažem da na takav način razmišljaju i mnogi hrvatski domoljubi, pa i članovi HDZ-a. U takvom razmišljanju, koje je izravan proizvod veleizdaje Ive Sanadera i Jadranke Kosor, dakle, političara koji su dugo vremena bili na čelu HDZ-a i koji su Hrvatsku predali u ruke prokumunističkog i projugoslavenskog SDP-a – Zorana Milanovića i  najnehrvatskijeg političara tj. političarke u Hrvatskoj, Vesne Pusić, došlo je do stvaranja «mali milijun» novih strančica, uglavnom domoljubne i centrističko-desne orijentacije. Iako sam i osobno bio član jedne takve male stranke, Hrvatske zore, također zbog dubokog razočaranja i veleizdaje dr. Ive Sanadera, s kojim sam surađivao od 1992. u Ministarstvu vanjskih poslova i za kojeg sam vjerovao, prema njegovim sposobnostima i vještinama, koje sam izbliza promatrao na međunarodnim skupovima, i za kojeg sam u početku vjerovao da ima sve ono što je potrebno da postane najbolji hrvatski predsjednik Vlade u novijoj hrvatskoj povijesti.
 
Što nam je činiti?
 
Svi moji prijatelji i politički sugovornici, tada u Australiji, i kasnije nakon povratka u Hrvatsku, znali su da osobno nisam podržavao Tomislava Karamarka na izborima za predsjednika HDZ-a. Jednostavno, moje je mišljenje tada bilo da na čelo HDZ-a mora doći osoba koja je bila član stranke, ali koja nema nikakvu povijest suradnje s Ivo Sanaderom i Jadrankom Kosor, a još manje s Stjepanom Mesićem ili Josipom Manolićem. Nije se radilo o tome da sam imao nešto osobno protiv Tomislava Karamarka. S njim sam 1992. godine sjedio i u Predsjedništvu HDZ-a za Grad Zagreb i odlično smo surađivali. Koncem rujna 1991. godine Karamarko mi je uručio, na moj prijedlog, i pismo tadašnjeg predsjednika Vlade Franje Gregorića za predsjednika Vlade Australije Bob Hawkea, u kojem je Hrvatska tražila službeno priznanje Hrvatske, a koje sam ja osobno uručio savjetniku Bob Hawkea za vanjsku politiku i sigurnost, danas profesoru međunarodnih odnosa u Canberri, Hue Whiteu. Dakle, moje osobno iskustvo s Tomislavom Karamarkom bilo je pozitivno. Nakon 1993. godine nismo više surađivali jer sam ja izišao iz HDZ-a izišao 1993., zbog korupcije i «nerazumnog» trošenja proračunskih sredstava (na što sam uozorio i predsjednika Tuđmana), a Karamarko se, čini mi se, u nekom trenutku pridružio Mesiću i Manoliću. Tada je to za mene bio znak da Karamarko politički razmišlja drugačije od mene, na što je u demokraciji imao i pravo, bez obzira da li se ja s tim slagao ili ne.

Današnje vrijeme u Hrvatskoj jako me podsjeća na kasne povijesne osamdedeset godine prošlog stoljeća. Bilo je to vrijeme kada se odlučivalo hoće li opstati tadašnja komunistička Jugoslavija u ovom ili onom obliku tj. političkom sustavu, hoće li Srbi uspjeti stvoriti Veliku Srbiji i hoćemo li mi Hrvati, u Domovini i iseljeništvu, znati i biti sposobni iskoristiti taj povoljni povijesni trenutak za stvaranje svoje države? Sve su opcije bile u igri i nitko nije znao što će na koncu donijeti to strašno previranje, a na kraju i sam rat tj. velikosrpska agresija na Hrvatsku.
 
Sudbina je htjela da sam se 25. studenoga 1989., uz pomoć gospodina Ante Belje, kao predsjednik HSS-a za Australiju, sastao s dr. Franjom Tuđmanom u kući predsjednika HSS-a za Kanadu Ivana Korena, u gradu Hamiltonu, i cijeli dan s njime razgovarao o svim aspektima stanja u Domovini, iseljeništvu i mogućnostima da iskoristimo neupitno dolazeći trenutak za stvaranje hrvatske države. Premda je dr. Tuđman bio vrlo oprezan i više je slušao nego što je govorio, bio sam duboko uvjeren da razgovaram s čovjekom čija je povijesna misija bila stvaranje samostalne hrvatske države i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije. Tom me prigodom zvao da se učlanim u HDZ. O tome sam već pisao, ali sada je to jako vrijedno ponoviti, jer je povijesni trenutak gotovo isti. Rekao sam mu da želim ostati lojalan političkoj misli i politici Stjepana Radića tj. HSS-a, ali da on (dr. Tuđman) kao predsjednik HDZ-a od danas ima i imat će punu potporu ne samo mene kao predsjednika HSS-a za Australiju nego i cijelog australskog HSS-a. Tada sam bio duboko uvjeren da HSS ne smije ponoviti istu povijesnu grešku koju je učinila 1941. godine kad nije htjela preuzeti odgovornost za hrvatski narod i stvaranje samostalne hrvatske države. Tako je došlo, zbog mojih vrlo dobrih dobrih odnosa s dr. Franjom Tuđmanom, i do koalicije jednog dijela HSS-a u Hrvatskoj i HDZ-a na prvim slobodnim izborima u Hrvatskoj u travnju i svibnju 1990. godine.
 
Pojedini članovi HSS-a u emigraciji, a posebno oni stariji, su mi u to vrijeme oštro predbacivali što podržavam bivšeg komunističkog generala i partizana. Ja sam im uvijek odgovarao. Taj čovjek živi za hrvatski narod i on će u Hrvatskoj biti na čelu stvaranja hrvatske države, a ne mi iz iseljeništva, i ja ću mu pomoći koliko god je to u mojoj mogućnosti. Bez obzira što sam istaknuti član HSS. Tu svakako želim posebno istaknuti da se u tim presudnim povijesnim trenutcima nisu dobro snašle ni velike hrvatske emigrantske i iseljeničke političke stranke i organizacije kao što su, na primjer, HSS  i Hrvatsko narodno vijeće, čiji su neki čelni ljudi, iako hrvatski orijentirani, morali hrvatske interese podrediti interesima nekih velikih svjetskih sila.Duboko sam uvjeren, nakon dugog razmišljanja i analize političkog stanja u Hrvatskoj danas i prijetnje da Hrvatska demografski nestane i gospodarski potpunu uruši itd.,  da se danas nalazimo, što se tiče vodstva HDZ-a, ako ne u istoj onda u vrlo sličnoj situaciji kakva je bila na početku stvaranja HDZ-a 1989. i 1990. godine.
 
Na prvim slobodnim izborima 1990. godine HSS nije dobio niti jednog zastupnika, a do 1940. godine bila je najveća hrvatska demokratska stranka u povijesti. Iako je to daleko od sigurnoga, jer se još puno toga mora mudro i odlučno odraditi, HDZ ima sve mogućnosti dobiti slijedeće parlamentarne izbore u Hrvatskoj na isti način, ako ne i s više glasova, nego što je dobio pod vodstvom Oca Domovine dr. Franje Tuđmana. Vrijeme je još sudbonosnije, a siromaštvo jednog značajnog dijela hrvatskih građana, relativno govoreći, veće nego koncem 80- tih godina prošlog stoljeća.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/05/220px-Emblem_of_the_Croatian_Democratic_Union.svg.png
Voljeli mi Tomislava Karamarka ili ne, moramo biti svjesni, naravno i uz određen rizik, da o njemu osobno i HDZ-u koji Karamarko danas vodi, ovisi hoće li, nakon njegovog mandata prvog čovjek Vlade RH, samostalna hrvatska država opstati ili nestati. Ne ovo nije nikakav oportunstički preokret u mojem političkom razmišljanju. Radi se isključivo o pragmatičnom, realističkom, nužnom i nepohodnom vlastitom dugogodišnjem političkom iskustvu i pitanju:  Želimo spasiti hrvatsku državu ili ne? Ta povijesna odgovornost sada leži na Tomislavu Karamarku i svima nama ostalim domoljubima. Legitimno je politički i stranački natjecati se u mirnim i stabilnim političkim vremenima. Britanske i američke vodeće stranke su, u Prvom i Drugom svjetskom ratu, u cijelosti stavile na stranu sve unutarnje političko natjecanje i sve svoje svoje snage udružili u obrani zemlje protiv Njemačke i Japana. Za razliku od 1991. u Hrvatskoj se danas provodi neokomunistička i neojugoslavenska tj. „regionska“ agresija koja ide za tim da Hrvatska za kakvu smo se stoljećima borili  zauvijek nestane.
 
Za razliku od  Britanaca i Amerikanaca u tim trenutcima, mi u Hrvatskoj danas imamo samo jednu relevantnu veliku domoljubnu stranku, koja nas može izvući iz živog blata i pijeska u koji su nas kao slijepce dovele neodgovorne i lakome hrvatske elite u svim strankama, uključujući i HDZ. Međutim, bez odlučne i velike pobjede HDZ-a na slijedećim parlamentarnim izborima, nikada više nećemo dobiti priliku da zauvijek stanemo na glavu komunističkoj i projugoslavenskoj zmiji u Hrvatskoj, koja, poput kameleona, mijena svoju kožu i boju prema potrebi određenog trenutka. Ma koliko puta mi domoljubi toj zmiji pužali našu ruku pomirenja ona će nas uvijek ugristi svojim otrovnim jezikom.
 
Kao čovjek, političar i diplomat, koji je proveo više od četrdeset godina u borbi za uspostavu i održavanje hrvatske države, nemam više nikakvih osobnih političkih ambicija, osim jedne, da moja teško bolesna supruga ozdravi, ali isto tako da ozdravi i moja teško bolesna i ugrožena samostalna hrvatska država. Sve koji danas u Hrvatskoj domoljubno osjećaju i misle, molim da na dolazećim parlamentarnim izborima, uz sve moguće osobe rezerve, daju svoj glas Tomislavu Karamarku i HDZ. No, prije toga moramo od Tomislava Karamarka i HDZ-a tražiti kvalitetan gospodarski program i jasno političko stajalište da u njegovoj slijedećoj vladi i na svim važnijim državnim dužnostima u Hrvatskoj, od vojske, diplomacije, gospodarstva, javnih medija do obrazovanja itd. Budu postavljeni ljudi koji znaju, koji hoće i koju su domoljubi i nemaju nikakavu ozbiljniju vezu s komunističkim i jugoslavenskim režimom. Dakle, Tomislav Karamarko mora obećati četiri stvari: jednan oblik lustracije u hrvatskim javnim institucijama, potpuno razotkrivanje velike laži i mitu o Titu kao Hrvatu koji se borio za komunizam, bratstvo i jedinstvo, te vrlo opipljiv gospodarski oporavak Hrvatske kroz novo uspješno zajedništvo Domovinske i izvandomovinske Hrvatske i povećanje životnog standarda svih stanovnika Hrvatske.
 
Tomislav Karamarko i predsjednica RH gospođa Kolinda Grabar Kitarović, bez obzira što Predsjednica ima ustavnu obavezu biti nestranačka predsjednica, imaju povijesnu odgovornost, ali i povijesnu priliku da svaki u svojem području djelatnosti isprave neke teške  i gotovo sudbonosne propuste i greške mnogih čelnih ljudi HDZ-a od 1991. godine do danas i na taj način osiguraju trajnu budućnost i gospodarski propsperitet Republike Hrvatske. Ako to učine, ući će u povijest kao spasitelji samostalne hrvatske države.
 

Antun Babić

Povezane objave

Strah od osvete određuje pravila igre

HF

Britansko masonstvo u bleiburškom pokolju i logoru Eboli

HF

Budimir Lončar i Tvrtko Jakovina lažu

HF

IDS slavi i glorificira komunističke zločince

hrvatski-fokus

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više