Preopasni posjet Reçepa Tayyipa Erdoǧana

Sve više Turske – sve manje Bosne i Hercegovine

Postaje već pomalo praksa da u Bosnu i Hercegovinu dolaze svoji svojima. Običaj je to koji na velika vrata uvodi bošnjačka strana i Turska, iako je svaki takav dolazak još jedan zid diobe u podijeljenom bosanskohercegovačkom društvu. Dva oka u glavi, i nikako jedno bez drugog, i uvijek što vidi jedno to vidi i drugo. Nema pogleda uokolo, i najbliži susjed kojeg Bošnjaci vide je Turska, a kojeg Turci vide je Bosna i Hercegovina. Svi drugi i drugaćiji, poglavito u najbližem među bosanskohercegovačkom  nacionalno vjerski šarenom susjedstvu, su predaleko i ne primjećuje ih se, pa čak i ne priznaje.

To bošnjačko tursko bratstvo i jedinstvo čvrsto povezuje osmanlijska krvava okupacija Bosne i Hercegovine i dograđuje ga Alijino ostavljanje zemlje okupatoru u amanet. Time je prošlost Osmanlija u Bosni i Hercegovini postala njena sadašnjost, a sadašnjost čvrsto usmjerena u petstogodišnju sužanjsku prošlost zemlje u danku u krvi. Zbog prošlosti i sadašnjosti, kojima je budućnost opet u toj tragićnoj prošlosti, u Bosnu i Hercegovinu je 20. svibnja 2015. godine došao turski predsjednik Erdoǧan, vođa svih muslimana svijeta, a tako i onih u Bosni i Hercegovini kako je to kazao sin veleizdajnika Alije Izetbegovića, Bakir Izetbegović.

Nakon skupo plaćenih priprema za taj posjet, koje su zapravo trajale  već mjesecima a najviše vidljive bile u Zenici gdje su školska djeca slavila turski praznik, a za bosanskohercegovački praznik možda i ne znaju, kao otac je dočekan od svojih svoj turski predsjednik, u gotovo stoposto čistom bošnjačkom Sarajevu. Vijorile su se turske zastave, a gotovo ni jedne bosanskohercegovačke i transparenti s natpisom dobrodošlice: „Dobro nam došao, oče“, „Dok si ti naš mi ćemo za tebe učiti dovu“. S tom sinovskom dobrodošlicom umarširao je obnovitelj Osmanskoga Carstva u 81. njegovu pokrajinu, i kao Osvajača Silnog dočekali su ga njegovi s povicima „Volimo te, Erdoǧane“.

Sa sobom je obnovitelj Osmanskoga Carstva donio osmanlijsku prošlost i njome ubio bosanskohercegovačku i sadašnjost i budućnost. Izgradio još jedan zid beha dioba, i Sarajevo zasigurno učinio još čišćim bošnjačkim gradom. Za svoj dolazak u Bosnu i Hercegovinu učinio je mnogo obnavljajući ćuprije i džamije iz osmanlijske prošlosti, kao spomenike tom najkrvavijem i najtragićnijem razdoblju beha prošlosti. Turske investicije u Bosni i Hercegovini su samo u službi obnavljanja spomenika Osmanlijama i striktno usmjerene svojima. Zbog toga svaki Erdoǧanov posjet Bosni i Hercegovini pokazuje sve više Turske u Bosni i Hercegovini i sve manje Bosne i Hercegovine u samoj sebi, u svom izvornom europskom identitetu. Da bi Turska bila velika, kao i u prošlosti, Bosna i Hercegovina mora biti sve manja, zapravo mora nestati. Tu politiku povratka Osmanlija u Europu ne podupire samo bošnjačka strana kroz Alijinu veleizdaju zemlje, već i Europa čija šutnja na tu opasnost podsjeća na nezainteresiranost ondašnjih euro državnika na poziv pape Pija II. da se Bosna i Hercegovina oslobodi od Turaka. Može se stoga reći da i Europa šutnjom zapravo sudjeluje s Turskom u ubijanju Bosne i Hercegovine u njezinom nacionalnom i vjerskom šarenilu. Štoviše, stoga, Erdoǧanovih posjeta svojima u Bosnu i Hercegovinu tim uvijek sve manje Bosne i Hercegovine. Nije li zbog toga europska prisutnost u Bosni i Hercegovini upitna i sumnjivog cilja, jer dosad ničim nije potvrdila svoje dobre namjere zaštite, i zadržavanja Bosne i Hercegovine u Europi i Europe u Bosni i Hercegovini. Doživljava li Europa poraz u Bosni i Hercegovini kakav doživljavaju Hrvati katolici u toj već otetoj im zemlji? 

Turskih investicija gotovo da i nema u Bosni i Hercegovini tamo gdje se ljudi mogu zaposliti i gdje se mogu radna mjesta otvoriti. Erdoǧan otvara samo pučke kuhinje kako bi pridobio sirotinju, istu onu gladnu s ulica Sarajeva koja na svojim transparentima piše „Volimo te Erdogane“ ispisan na turskoj zastavi. Malo je, zapravo i nema u tom jednodnevnom posjetu turskog predsjednika bošnjačkom Sarajevu nikakvih državničkih znakova europskih dimenzija. Naime, koliko je u tom posjetu vidljivih zidova dioba, ali i znakova dolaska svojih svojima, gotovo u najvećoj mjeri motivirani vjerom i prošlošću, govori Erdoǧanov posjet grobu Alije Izetbegovića. Za više od polovine beha stanovništva, u koju spada i neki broj Muslimana iz Alijina vremena, Izetbegović je ratni zločinac, te uz to i veleizdajnik zemlje. Za sve ili gotovo za sve Hrvate Alija Izetbegović je zaista ratni zločinac i veleizdajnik koji je Bosnu i Hercegovinu ostavio u amanet Erdoǧanu, predsjedniku zemlje najveće i najbrutalnije ubojice Bosne i Herecgovine.

Ići na grob Alije Izetbegovića znači priznavanje i odobravanje njegovih zločina, s kojima je etnički i vjerski očistio sve hrvatske prostore kroz koje je prošla njegova zločinačko isilovska armija. Ići na grob Alije Izetbegovića u funkciji predsjednika države, znači prisvajanje i osvajanje ostavljenog amaneta ali i priznanje diobe Bosne i Hercegovine, koju je Alija amenovao i priznao iz Turske, odakle je bio prvi političar koji je priznao Republiku srpsku. Onog momenta kada je priznao diobu zemlje, a zatim i Republiku srpsku, Alija Izetbegović je ostavio dobiveni dio Bosne i Hercegovine, Federaciju, u amanet Turskoj, Osmanlijama kao 81. pokrajinu tog u povijesti čovječanstva najkrvavijem i najbrutalnijem imperijalnom carstvu.

Ako turski predsjednik ide na grob za Haag osumnjičenog a za beha Hrvate i stvarnog ratnog zločinca, zašto u budućnosti ne bi to isto mogli činiti srpski predsjednik posjetu groba Karadžića ili Mladića. Iz ovog vremena gledajući i ocjenjujući, napose s hrvatske strane, nema nikakve razlike između Alije Izetbegovića i njegove armije s jedne i Radovana Karadžića i njegove vojske s druge strane. Alija Izetbegović je etnički i vjerski očistio sve hrvatske prostore, kao što je to učinio i Radovan Karadžić sa svojom vojskom. I jedni i drugi beha prostori ostali su bez Hrvata katolika i etnički i vjerski čisti muslimanski, odnosno srpski.

Sve je to razlog straha beha Hrvata od Erdoǧanova posjeta Sarajevu, koji se dogodio, slučajno ili ne, vrlo kratko poslije srpske rehabilitacije četničkog vođe Draže Mihailovića. Kuje li se ovim posjetom i neka bliska budućnost rehabilitacije Osmanlija i osmanskog krvavog razdoblja u Bosni i Hercegovini, ostaje da se vidi. Na žalost puno je znakova u ovome posjetu dioba da je to vrijeme blizu, jer dolazak svojih svojima je u službi budućnosti Bosne i Hercegovine u njenoj prošlosti.

Vinko Đotlo