O budi čovjek, pjesnik reče, I gledaj pravac žića svog; Kad ti nepravda dušu peče Prijatelj ti je moćni Bog Stog reci uma svoga mis’o Makar ti prijetio oštar mač; Mudrac stari odavno pis’o Da kukavica šuti tek I trpi milog doma tlač, A glas junaka grmi vijek.
Post’o si junak, knjige sluš’o Slijedeći mudrih ljudi put. Zločestog stvora učit kuš’o I rek’o mu što neće čut; Uzdrm’o si mu moćni ‘‘ego’’ A to ti brate ništ’ ne vrijedi; Gle, već te čelik-lanac steg’o, Okrutna plaća mahom slijedi. Velegospoda, časni sud, Il’ bolje reći bijesni hrti, Žigom te ‘znače da si lud Tijelo i duh ti žele strti Pomutit zdravu pamet, ćud. —
Hrvat je vječno mor’o šutit Nikada pisnut nit se ljutit Ni prosut gorkog bola kap. Al’ kad nabuja muke slap Kad dušu istina gola stisne
I djedov glas iz groba vrisne, Tad uzburka se vrela krv. Opominje te: ‘‘Nisi crv, Već učen čovjek, živi stvor. Otac je tvoj Onaj gor. Od njeg’ ti život, rodni prag I pravo glasa na tvom tlu Da ne muči te nik’vi vrag; Taj Otac brani povod zlu I ne da djecu svoju tlačit Niti moćniku bijednog vlačit. On ti slobodan daje duh Da kažeš što te muči, tišti…’’ Brate, tad narav tvoja vrišti; Ko vulkan prodre bijesa vir Nadjačaš kanda pakla hir; Bio to silnik ili đav’o, Je l’ kome krivo ili pravo, U brk mu šopiš što ga spada; A oholice planu tada U luđačku te halju ‘djenu I pogaze ti ljudsku čast, Imenom lude zaodjenu Iskale na tebi grešnu strast;
— Zdrav ti razum pokvare, truju, Na dostojanstvo tvoje pljuju, Jer uvrijedio si ‘‘moćnog Boga’’ Koji ne sluša savjet brata, Nit’ ima duha razborita Nit’ mu u duši stijeg Hrvata; Ko bijesan pas pomahnita I željan ti je guše, vrata, Da zanijemi ti um i glas Da budeš glupi ‘‘Zombi’’ tek, U Popovači čitav vijek Da ne tražiš milost ni spas.
— I eto pravde tobož velje, Za njom se krije crven vrag Poslušno vršeć gazde želje – I bira tko mu mrzak, drag; Kom usta treba sveđ začepit Vlastite oči čvrsto vezat Pa moćni Bogovi neće strepit
Nit’ će u mraku crnom prezat Od onog tko se slomit ne da, Tko ti u zjenu hrabro gleda I ne boji se Lucifera Jer ga i ‘‘ludog’’ krijepi vjera, Jer rodoljubljem bje zadojen I crven bijelim plavim ‘bojen.
—
O sveta ruko sa Nebesa Ti činila si sveđ čudesa Onom tko bješe odan tebi Tko kesom zlata nikad ne bi Prod'o obraz i mili dom, Već osta vjeran rodu svom.
Hvala ti moćna pravdo Boga Što glednu muke sluge svoga, Što spasi vrlog rodoljuba Iz kuće jada, Popovače, Gdje danomice stvarnost gruba S nesretnicima, jeca, plače I trpi nepravdu, bijedu, jad, Ljudske gnjusobe duha smrad. —- O Bože, grešan je zakon sav, Gdje luđakom je čovjek zdrav.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više