Houllebecq je vrlo inteligentan tip i nonkomformist s istančanim osjećajem za sadašnji trenutak

Vrijednost Elementarnih čestica je u iskrenosti piščevih stavova

Dosta se medijske prašine podiglo oko djela Michela Houllebecqa, te sam se odlučio ne biti poput srednjovjekovnih skolastičara koji u raspravi koliko konj ima zuba konzultiraju Platona i Aristotela, već sam se pobrinuo konju, pardon monsieuru Houllebecqu prebrojiti "književne" metaforičke zube uperene između ostaloga i protiv islama. Djelo Elementarne čestice (Les Particules elementaire) predstavlja kvalitetnu književnost koja iskreno i nemilosrdno izvodi sat anatomije nad duhovnim kadaverom Zapadne civilizacije. Na žalost autoru nedostaje svježina sineasta Fellinija (Dolce Vita npr.), briljantna oštroumnost Camusa da postavlja fundamentalna pitanja (Mit o Sizifu) i približi se kršćanskom svjetonazoru.

Houllebecq zapaža nestajanje kršćanske kulture kroz fabulu koja prati životnu katastrofu polubraće Michela i Bruna prouzročenu razvratnošću i neodgovornošću njihove majke (ima tu i naturalizma i porugljiva žalca tzv.feminizmu); u liku djevojke Anabele i njenog pobačaja osjeća se utjecaj Isabelle Allende koja je markezovskim stilom opisivala mračne tajne grijehe vlastite obitelji. Michel Djerzinsky (prezime koje asocira na zloglasnog komunističkog asa poljsko židovskih korijena) je hladni intelektualac tehničar bez mašte, nalik fahidiotu iz Zweigove Šahovske novele, aseksualan tip koji je izborom homoseksualac. Njegov brat Bruno izgleda kao lik iz trećerazrednih krimića i bolesno je opsjednut seksom, točnije svojim spolovilom.

Iako ne vjeruje u išta ulazi iz dosade u New Age bućkuriš koji u osnovi duboko prezire i ironizira. Bruno je u djetinjstvu završio u Domu gdje doživljava izrazito brutalna zlostavljanja. Vrijednost Elementarnih čestica je u iskrenosti piščevih stavova koji opisuju svijet kakvim ga vidi; u prologu ističe da se radi o povijesti čovjeka koji je proživio turbulentno XX. stoljeće (uglavnom sam) u zemlji koja tone u ekonomsku depresiju i u kojoj nestaje čak i osjećaja ljubavi, nježnosti i bratstva. Ta epoha (nastavlja pisac) tražila je od filozofije lišenost praktičke važnosti glede objekta. U stvarnosti vizija svijeta prihvaćena u datom momentu od članova jednog društva određuje njegovu politiku ekonomiju i običaje (amerikanizacija i dekristijanizacija, op. T.T).

U knjizi je opisana i samoća, kriza srednjih godina, te apsurd novog svijeta čime se tako blistavo bavio Kundera u svojoj "Šali". Zapravo su Elementarne čestice djelo bez rješenja, ukoliko rješenje nije biotehnologija i dehumanizacija, ništavilo bez utjehe prožeto do srži osobnom neradošću,nesrećom i nezadovoljstvom po čemu je sličan Dawkinsu, oxfordskom profesoru koji je potrošio cijeli život dokazujući da nema Boga, a u osnovi je samo dao svoj psihoportret – čovjek silovan u djetinjstvu, razveden, bez jasne seksualne orijentacije. Stil je čovjek, djelo je čovjek, navest ću samo primjer Erica Ericsona koji se bavio pitanjem graničnih slučajeva i identiteta osobe jer je i sam bio rastrzan svojim skandinavsko hebrejskim podrijetlom, ili Freuda koji je u djetinjstvu obilježen problemom majke znatno mlađe od oca i odnosima prema starijem polubratu i nećacima koji su bili njegovih godina. Strindberg (sin sluškinje) i Ibsen (otac napustio obitelj u njegovom ranom djetinjstvu) su bili jezivo socijalno iskompleksirani, kao i Staljin i Hitler.

Vratimo se liku Michela Djerzinskoga koji doživljava prirodu kao odvratnu prljavštinu, totalnu destrukciju, holokaust. Uloga čovjeka je (po liku) da možda dovrši taj holokaust (darwinizam i Nietzsche). U takvoj slici svijeta požrtvovna baka sklona redu je uspomena na doba degolizma kada je postojala država i društvo. Agnosticizam je po njemu pojeo vrijednost ljudskog života, a donekle i duha što je izazvalo depresivnu i mazokističku društvenu klimu. Individualizam je zapravo po autoru atomizacija društva u režiji industrijskih i bankarskih krugova ali i posljedica razvoja znanosti.

Stav prema islamu je zajedljiv i tu pisac sliči na bjesomučnika koji psuje u crkvi ili shizofrenika u trgovini staklenim predmetima. Njegov stav ide od divljenja prema najčišćoj i najtranscendentalnijoj monoteističkoj religiji do optužbi za agresivnost, isključivost itd. To je komično kao stav ujaka u "Njarniji" C. S. Lewisa prema lavu; lavu se diviš ali s njime ne ideš na kavu i ne raspravljaš o smislu života. U svojem prijeziru prema Zapadu Houllebecq proriče da će mladi, obrazovani i prosvjećeni musliman spasiti Francusku od propasti desnog konzervativizma i (ili) fašizma i dovesti društvo u stanje stabilnosti. Zapravo je ta problematika o propasti morala, civilizacije i svijeta vječna tema o kojoj su naši neposredni prethodnici (unazad 70 – 120 godina) G. Le Bon, Ortega y Gasset, G. Ferrero, Spengler (vidjeti djelo B. Radice "Agonija Europe"), S. Zweig, Dostojevski, T. Mann, Pirandello, C. S. Lewis daleko umnije i nadahnutije umovali. Je li autorova provokativnost proračunata? Houllebecq je vrlo inteligentan tip i nonkomformist, ali s istančanim osjećajem za sadašnji trenutak. Mislim da je pisanje za njega terapija i bježanje od besmisla, a promocija njegova djela je tek posljedica interesa i ukusa elite.

Život je lijep i vrijedan življenja čak i u tjelesnom nedostatku (Helen Keller, Wayne Vucinich), patnji i bolesti (Majka Tereza), siromaštvu i askezi (sv. Frano), gubitku slobode i najdražih (V. Frenkel autor logoterapije), internaciji (Carlo Levi), starosti (Marquez, Hamsun), žrtvi. Postoje pitanja koje srce samo za sebe i um sam za sebe ne mogu riješiti. Radost i sloboda su u čovjeku, oni su svjestan osobni odabir i nemaju direktne veze s elementarnim česticama. Dopuštam ipak da mogu imati veze sa ranim djetinjstvom i odnosom majke prema djetetu.

Teo Trostmann