Budućnost nije u laži, već jedino u istini

Jugoslavija je propala i zbog sustavnoga laganja i varanja

Bosna i Hercegovina je svakim danom svog nestajanja, u kojem je ima sve manje pa čak i sijećanja na tu „krčmu pogašenih svjetla“ blijede, jer je naprosto ni jedan njen narod ne želi u sebi zadržati ni kao uspomenu, sve sličnija svojoj majci Jugoslaviji. Toliko slična, gotovo klonirana, da čovjek kada je gleda izvana, a napose kada prolazi njenom suvremenošću, pomisli kako je Jugoslavija još uvijek živa i da prolazi kroz njezin politički labirint. A zapravo Jugoslavije, na svu sreću više nema, ali ima njene kćeri, ili kako su je krstili, „jugoslavija u malom“. Ti prostori naprosto ne mogu bez političkih tvorevina, bez prisilni zajednica, bez nemira, bez sukoba i ratova. Koliko  god je taj europski prostor prokletstvo sudbine, i žrtva okupatora koji mu je prisilno promijenio  nacionalnu i vjersku sliku, on je i (zlo)djelo veliki i moćni kojeg koriste kao politički laboratorij. I ni iz jednog laboratorija u svijetu, bez obzira na njegov predznak ne proizvodi se toliki otrov, nesigurnost, nepovjerenje, odbojnost, pa dijelom i mržnja, kao u federalnim zajednicama na tim prostorima. Uvijek su te federalne tvorevine na tim eurobalkanskim prostorima (zlo)djela ratni pobjednika, ideologa, tvoraca Novog svjetskog poretka, a nikad i slobodna volja naroda koji je čine, i koji su silom ugurani u te okvire. I nema stoga sličnije kćeri na majku kao što je Bosna i Hercegovina slićna svojoj političkoj umrloj majci Jugoslaviji. Gotovo su sve kockice beha mozaika jednako posložene kao što su bile posložene u jumozaiku. I obrnuto. Zbog toga današnji politički hod u nestajanje Bosne i Hercegovine je gotovo isti onome jugoslavenskom. Vidljivo je to hodom kroz Bosnu i Hercegovinu, gdje se na svakom koraku vidi Jugoslavija.

Kao i u Jugoslaviji kada je odjekivala srpska jadikovka o „ugroženosti“, dok se Beograd punio, i izgrađivao, novcima iz Hrvatske, tako se danas u Bosni i Hercegovini čuje bošnjačka „ugroženost“ od Hrvata koji, nametima i haračima, pune i izgrađuju Sarajevo. I zato politička koalcija SDA i DF-a, koje su zapravo iste i jedna drugu nadopunjavaju  kreču u osvajanje profitabilni tvrtki na prostorima gdje je hrvatski narod većinski, jer im je harača uvijek malo. Treba dobro otvoriti oči i uši da bi se vidjela ili čula barem mala razlika između jugoslavenske i beha federacije. A razlika naprosto nema, pa nema. Niti se vide, niti primjećuju, niti se u govoru ćuju. Jedina razlika je u „ugroženim“ narodima tih tvorevina. U Jugoslaviji su hrvatskim pravom na neovisnost Hrvatske bili „ugroženi“ Srbi, u Jugoslaviji u malom, u beha  federaciji, su pak, pravom hrvatskog naroda na svoj entitet, na svoj teritorij, na svoju jednakost i ravnopravnost, „ugroženi“ Bošnjaci. Tvorci propale Jugoslavije, i propadajuće Bosne i Hercegovine, su ideološki istomišljenici, iz istih ideoloških škola, jugoslavenstva i bošnjaštva. Novi nacija, a time i novih, još veći, opasnosti koje prijete krvavim raspadom tih tvorevina. Jer, kao što se načertanijska, velikosrpska nacija skrivala pod izmišljenom jugoslavenskom, s kojom je planirano osvajanje svih drugi nacija, tako se i velikomuslimanska, islamsko-deklaracijska, skriva pod izmišljenom bošnjačkom, koja se koristi kao sredstvo unitariziranja, osvajanja Bosne i Hercegovine, odnosno nemuslimana.

U konačnici ti „ugroženi“ federalni narodi Jugoslavije – Srbi, i Jugoslavije u malom – Bošnjaci, su jedine ubojice tih federalnih tvorevina, budući da ni jedni ni drugi  nikada i nisu domoljubno voljeli ni Jugoslaviju ni Jugoslaviju u malom. I jedna i druga tvorevina svojim tvorcima bile su i jesu sredstvo okupacije, i oružje mirnodopskog etničko vjerskog čišćenja federalnih prostora. To su prave tvornice sukoba, proizvođači mržnje, nepovjerenja, te vojni uredi u kojima se planiraju brutalni osvajački ratovi brojnijeg federalnog partnera.

Svi ti negativizmi, te pojave koje čine pravilo u federalnim zajednicama, događale su se u Jugoslaviji, i događaju u Federaciji Bosne i Hercegovine, što zapravo i jest razlog njihovih raspada. Nema, ili gotovo nema, ništa zajedničkog između federalnih partnera u tim političkim tvorevinama. Nema onog temeljnog zajedništva, nema domoljublja unutar tih sastavnica, jer ni jedna od njih nije zadovoljna s federacijom. Brojniji narod nije zadovoljan jer smatra da nije dužan dijeliti bilo što u toj zajednici sa malobrojnijim, a malobrojniji narod je uvijek u tim zajednicama žrtva tih tvorevina i brojnijeg partnera. Malobrojniji narod unutar federalnih zajednica apsolutni je veliki  gubitnik, napose na duže vrijeme u kojem mu prijeti ili asimilacija ili nestanak. Stoga, čak i ono što je nekada donekle i bilo zajedničko tih federalnih partnera, i neka poveznica njihovih sastavnica u razlikama i posebnostima, biva kidano i rušeno politikom dominacije brojnijeg naroda. Ni prošlost se ne prihvaća zajedničkom, ni suvremenost se ne živi zajednički, a niti se u budućnost ide zajednički. Svaki narod tih prisilnih tvorevina imao je, i ima, svoju prošlost, živi svoju sadašnjost i ide u svoju budućnost. Uvijek je prošlost, što je gotovo i razumljivo pa čak i opravdano, bila zid diobe u suvremenosti, a time i hoda u budućnost.

Naime, brojniji narod nikada nije priznavao prošlost malobrojnijeg. A kada se ne priznaje njegova prošlost, ne priznaje se ni sam narod. I, stoga, ne samo da brojniji narod nije priznavao prošlost malobrojnijeg  več ju je krivotvorio, lažno prikazivao, te je uvijek opterećivao izmišljenim teretima krivnje. Sve je to vodilo nepovjerenju i sukobljavanju u suvremenosti. Napose su vremena poslije ratnih sukoba bila opterećena izmišljenim lažima o prošlosti malobrojnijeg naroda. U tim vremenskim životima federalnih zajednica prošlost rata malobrojnijeg naroda je uvijek bila prljava, obrana neopravdana, pa čak zločinačka i rušilačka, a agresorska ratna prošlost brojnijeg naroda bila je opravdana, čista i obrambena. Ta se politika ponavlja i danas u Bosni i Hercegovini gdje istina beha sukoba samo ona koju promiče brojniji muslimanski, odnosno bošnjački narod. i nema druge istine osim bošnjačke. Sve druge ratne istine, i istine prošlosti beha naroda, napose hrvatskog naroda, koji traži pravedno pozicioniranje u suvremenom beha političkom životu je rušilačka i antibosansko-hercegovačka.

Ubijanje hrvatske istine kako one daljnje tako i ove bližnje iz vremena građansko konfesionalnog beha sukoba za teritorij, mirnodopska je bošnjačka agresija na hrvatski narod, i nastavak procesa etničkog čišćenja Hrvata u Bosni i Hercegovini. A ubijanje i nepriznavanje stradalničke hrvatske istine iz vremena beha sukoba, ubijanje je samih Hrvata, samo drugim sredstvima. Bošnjačka strana nikako ne priznaje hrvatsku istinu stradanja, pa zbog toga i skriva masovnu grobnicu poubijanih Hrvata u selu Maljine, kao i onu u Bugojnu, Kaknju, Varešu, Miletićima… Priznavanje istine stradanja Hrvata preduvjet je izgradnje povjerenja, koje je, zapravo, glavni temelj budućeg konfederalnog zajedništva kako Hrvata i Bošnjaka tako i Srba. Budućnost Bosne i Hercegovine nije u laži, već jedino u istini. A istina se ne može sakriti, nisu je mogli sakriti ni Srbi u Jugoslaviji, ne će moći ni Bošnjaci u Jugoslaviji u malom. Što se prije prizna istina svakog beha naroda, bez obzira na njegovu brojnost, tim prije početak gradnje jedne nove, modernije, slobodnije, demokratskije, europejskije, i za sva tri njezina naroda, ali i za Europu, sigurnije konfederalne Bosne i Hercegovine.

Vinko Đotlo