To je bilo moje

Srce samo što mi ne puče od tuge

 

 

Stigao sam natrag,

usne mi se stežu …

Ruševine strše,

tek zidovi stoje.

Slomljena mi duša

dok govorim sinu sa očima suznim:

"TO JE BILO MOJE"

Pokušavam skriti suze i gorčinu.

Da ne vidi dijete kako otac plače …

Ipak, shvatio je,

tužno me pogled'o

i odjednom zajeca i od mene jače…

 

…srce samo što mi ne puče od tuge.

 

"Neka, tata, neka",

tihim glasom reče.

A moji su jecaji bivali sve jači …

Gledajući sina

i on meni reče:

„VALJDA ĆEMO I MI NEGDJE SREĆU NAĆI!“

 

Sve su uspomene

na tom stratištu.

Prelistavam mislima slike iz prošlosti …

Za ovo ću lako.

I ako me boli

od majke i oca moram naći kosti.

 

Zamagljenih očiju

nagazih na sliku,

blijedu, izgužvanu

čak ni ona sama nije bila cijela.

Na slici je majka,

unuka gdje ljubi,

a pred njima vaza sa dva cvijeta bijela.

 

Od oca ni sliku pronašao nisam.

Neka im dvije ruže anđeli odnesu…

Moram ispočetka,

tu sam se rodio.

Ni pod koju cijenu mijenjati adresu.

 

Al' samo me jedno

na životu drži…

Ova mala ruka

što me izdat' neće.

I opet mi suze

krenule niz obraz …

previše je onih što nemaše sreće… jecam!

 

Vladimir Živaljić, Vukovar