Od Osijeka do Vancouvera
Uz čestitke za devedeseti rođendan gospođi Veri Valčić-Belić,
cijenjenoj hrvatskoj pjesnikinji i članici HIL-a
Tisuću devetsto dvadeset pete
U znak tisuć ljet’ krune Tomislava
U gradu Osijeku rodilo se dijete,
Verica Belić Hrvatica prava.
Rumena ruža slavonske ravnice
Duše plemenite, sljedbenica Krsta,
Čestita kćerka majke Hrvatice
Slika lužnjak hrasta postojana, čvrsta.
Sveđ kraseći ju Zvonimira grana,
Odraste Vera znanjem nadarena.
U knjizi sudbe bi joj zacrtana
Životna staza suzom natopljena.
Ko treptaj minu radosti ljepota
Prva joj ljubav bila tako kratka.
Hrvatskog borca, blago svog života
Isprati u rat, na put bez povratka.
Godine tekle, mrlo radovanje,
Al’ nada ipak ugasnula nije.
Možda se nastave prekinute sanje,
Možda se vrati janje najmilije.
Nebo joj reče da uzalud čeka,
Korov je skrio trage davne sreće.
Dragog odnese krvožedna rijeka,
Za dušu njegvu nek upali svijeće.
Upaljena je otad svijeća mnoga,
Suzom ju gas’la Hrvatica mlada.
U novi život, a s vjerom u Boga
Kupila znanje od grada do grada.
Stepinac dobri, među bogoslovim’
Dao joj slušat riječi mudrih ljudi.
Bogata školom, saznanjima novim,
Što više znala, duša više žudi.
Da, mnogo htjede, ali komunizma
Otrovne zmije vrebale ju svuda.
Bila na Crkvu ljuta hajka, pizma,
Bježali mladi svijetom kojekuda.
Otišla Vera u kraj dalek, grubi,
U novi život, u zemlju Belgiju;
Plaća onome koj’ Hrvatsku ljubi –
Slijedi čovječe žića Kalvariju.
Pod križem teškim stenjala, patila,
A rane duše bivale sve dublje.
Tuđim je kruhom preskupo platila
Svoje hrvatstvo, vjeru, domoljublje…
Posrćuć kamen-stazama tuđine
Hladnoj Kanadi odnese ju vrijeme.
S prognanicima tužne Domovine,
I tamo uprti oštrog trnja breme.
Pila je Vera gorkih muka čašu,
Desetljećima rodnu grudu snila,
Oca ‘’kamen stanca’’, majku, lijepu našu,
Jedinu seku u snu na grud ‘vila.
Kada je vjetar puho izdaleka,
Prisjećala se uspomena davni’;
Možda će s vjetrom doći pjesme jeka,
I miris žita od slavonskih ravni?
Možda će doprijet glasi o slobodi,
Prije il’ poslije past’ će jugosila.
Pitala jadna: ‘’Kud me život vodi,
Kad će uskrsnut Kroacija mila?’’
I osta uvijek samo Hrvatica
Težeći cilju svojih ideala.
Nikad izdajica, niti kukavica,
Za kesu zlata obraz nije dala.
Kroz patnje, brige, bilo j’ i veselja,
Zagrlila je dva dražesna sina.
Uzalud majke pusta žarka želja
Da im kraj rodni bude Domovina.
Hrvatska djeca djedovskog plemena
Generacija nikla u tuđini,
Hranjeni kruhom kanadskog sjemena,
Unuci tužnih baka u daljini.
Mnoge su vode tekle ispod mosta,
Premnoge suze u rijeke se slile.
Krunica Gospi usna reče dosta
Za slobodu nam svete grude mile.
Dočeka Vera Doma uskrsnuće,
I vječni poraz crven petokrake.
Opet je gledala svog Osijeka, kuće,
Putu djetinjstva ljubila korake.
Prkosila joj sanja izgubljena
Nemila priča tragične prošlosti:
Blajburško polje, grobak bez imena,
Kobna sudbina hrvatske mladosti.
Sad kad joj glavu kite srebren vlasi,
Kad krhkog žića dogorijeva svijeća,
Kad devedeset godina ju krasi
Čeka ju Božja plaća – rajska sreća.
O blažen onaj kojem kamen piše:
‘’Ovdje počiva tijelo dičnog roda.
Domoljubljem grob mu u vijeke odiše,
‘’Zovi, samo zovi’’ posljednja mu oda.’’
Vera, hvala Ti od članova HILe,
Hrvatska dušo slavonske ravnice.
O pruži ruke, izrađene, mile,
Da ih poljube kćeri Hrvatice.
Hvala za ‘’Svijeća upaljenih’’ plamen –
Za knjigu tvoju, Udruzi nam dare.
Stih iznjedreni, vjekovječni znamen,
Drage uspomene pjesnikinje stare.
Kad očiju Ti blaga zjena zgasi,
Kad tijelo trudno legne pored muža,
Nad grobom jecat će tamburice glasi:
''Zaspala je zadnja slavonska ruža.''
