Zašto ne proslava Oluje u Glini, gdje je i završila?
Kompromis je neobično važan i složen društveni odnos. Počinje od pojedinca, prvo se mora, svaki, sporazumjeti sam sa sobom, pa tek onda „voziti“ dalje. Mnogi ni to ne uspijevaju. Nastavlja se u obitelji, na tržištu, društvenim skupinama, klasama, stališima, strankama, partijama… Čini ga mnoštvo toga: odlučivanje među „sporazumašima“, sporazumijevanje aktera, sila i prisila, novac, u temelju mu je sukob različitih interesa, za njegovo uspostavljanje najvažnija je „elementarna društvena čestica“ – društveni bozon – povjerenje… Nije nam ovdje tema sâm „kompromis“ već njegova inačica u državi i politici, glede proslave Oluje – Dana pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana branitelja.
Najgore što se „kompromisima“ u društvu i državi može dogoditi njihovo je naglo rušenje, pa i sam takav pokušaj. Osobito „kompromisa“ koji su nastali, skoro „prirodno“, svakako spontano i o kojima do njihova uzdrmavanja nije bilo nekoga izrazitijeg spora. Obilježavanje Oluje u Kninu takav je „kompromis“, prerastao u konsensus, vrstu neupitnog, legitimnog, na koncu i legaliziranog – društvenog dogovora. Oluju, dakle, slavimo u Kninu. I točka. Premještanje njezine proslave iz Knina, pa i na način njenog dijeljenja na bilo što, ma i na vojnu paradu, zvanu „mimohod“, u Zagrebu (e sad je još to i „glavni grad“ i „metropola“!) isto je kao kad bi se netko sjetio Vukovarsku kolonu sjećanja podijeliti, pa obilježiti još i negdje drugdje kako bi ju „pojačao“. Zato smo se ovdje, među prvima u javnosti, usprotivili ideji – „dopodne u Kninu“ – „popodne u Zagrebu“, dijeljenju, „razmnožavanju“, proslave Oluje, kao što se dijele, recimo amebe. Usuprot tome što po putovima zacrtanim od Račana, preko Mesića, Sanadera, do Josipovića, Knin nije uspio postati i značajniji narodni praznik, veće veselje, pa se kao svojevrsna narodna kritika, pojavilo i nastalo Čavoglave, te tako nadomjestilo ono što politika, prvenstveno spomenuti političari ili nisu dopustili ili su propustili u Kninu.
Oluju se godinama muči, virtualno siluje i s turcizmom – „dernek“. Uobičajio se u uporabi, isforsirali su ga komunističko liberalni mediji kao nešto strašno – svečanost primitivaca, blago rečeno. Takvim su sadržajem ispunili ovaj turcizam. Na takav „dernek“ su nasjeli mnogi, pa „dernekom“ svečanost u Kninu, kakva je bila prošlih godina, smatra i „olujni“ general Stipetić. U Knin stoga nije dolazio. Predpostavljam kako je na jeneaovskim „dernecima“ s borcima i grašinom bio prije 1990., a ovo što u Knin nije dolazio pripisat ću jezičnom nesporazumu – general nije u punini razumio, preveo taj turcizam, kojega uostalom ovdje do 1990., kao pojma u uporabi, skoro nije niti bilo. A ako ga je i bilo rabio se najprije „teritorijalizirano“ na jugu, ali i kao zamjena za kirbaj/kirvaj, pri čemu je unekoliko hrvatska inačica „proštenje“ bila u ilegali – potpuno je jasno i zašto. S druge strane generala razumijem – Oluju je zapravo on „zatefterio“ (igrajmo se s turcizmima) u Glini, pa zašto i tamo nije snažnija „nedernečka“ proslava, zašto je u medijskoj sjeni, doista je upitno. O „dernečkoj“ sotonizaciji Čavoglava, kao proslavi Oluje, od komunističko liberalnih medija i iste takve politike, ne treba pisati.
Stišavanje Oluje
Sve u svemu kad je riječ o obilježavanju-proslavi Oluje u Kninu, Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, radi se o tomu kako ga poboljšati, uzvisiti, a ne pobočnim aktivnostima, ma se radilo i o vojnoj paradi, razvodnjavati i unižavati. Takav proces bi se mogao nazvati „stišavanjem Oluje“ i samo je još jedan kamenčić projekta tzv. „detuđmanizacije“, koja je pak i dio i drugo ime rashrvaćivanja Hrvatske. Aktualna vlast, većina njenih čelnika, očito se u Kninu ne osjeća dobro ni doma, pa si traži novo mjesto „proslave“ te je u tu svrhu smislila vojnu paradu u Zagrebu. Prvo ju je naumila upriličiti isti dan popodne, a sada je dala mali ustupak Predsjednici uz navodno posredovanje „olujnih“ generala pa će se „vojna parada“ uparaditi dan prije. Zašto vojni mimohod? Ministar Kotromanović je bio na francuskom, a još ga je oduševio i ruski, pa zašto ne bismo i mi jednoga. Primjeri su mu nema što: paradiraju dva imperija, oba zapravo iz istoga revolucionarnog ishodišta. Jedno ocvalo svjetsko carstvo, francusko – iako ima još nešto sitno tih kolonija, i veliko euroazijsko postkomunističko – nešto milijuna kvadratnih kilometara smanjeno, ali poprilično „prizdravilo“. Francuska parada je njegovanje tradicije i u manjoj mjeri pokazivanje vojne snage, i opet, tradicionalno, s naglaskom na francuski identitet i njegov revolucionarni izvor. Ruska je pak nešto sasvim drugačija, pobjeda u Drugom svjetskom ratu je povod, a pokazuje, intenzivno od 2010. baš ono što se i događalo – zaustavljanje NATO-a na dostignutim pozicijama u što je uključena i aneksija Krima, a što još, to ćemo gledati do sljedeće parade.
Amerikanci i Britanci, pa ni drugi zapadnjaci baš ne „pate“ od vojnih parada, oni i bez njih „mlate“, dok su nekima skoro zabranjene. Paradiraju Kinezi, Sjeverna Koreja, Saudijska Arabija, južnoazijske države, latinoameričke… Paradirao je i Gadafi, kod njega su marširali i Srbi. Od većih država članica NATO-a 2014. impresivnu vojnu paradu je upriličila Poljska. Ona je zapamtila kako to izgleda kad ju sa Zapada okupira Treći Reich, a s Istoka Crvena armija, još davne 1939. – po sporazumu Hitler-Staljin, pa trećinu teritorija ista čak dva puta „oslobodi“. Srbi su svoju vojnu paradu priredili za dan oslobođenja Beograda, ali nekoliko dana ranije od pravog nadnevka kako bi na njoj mogao biti i Vladimir Putin. Prešutjeli su da su u operacijama njegova oslobađanja pored Crvene armije, važnu ulogu imale „prečanske“, recimo samo toliko, partizanske jedinice – jer partizanskog pokreta u Srbiji od 1941. do jeseni 1944. skoro nije ni bilo. Sad će ih biti, sedamdeset godina poslije, kad uračunaju četnike. Uostalom vrhovni zapovjednik im je bio Tito, tko bio da bio, barem se izjašnjavao „Zagorcem“. Nisam primijetio da je ova vlast, koja se zaklinje u Titu i drži slijednicom partizana, sudjelovanje ovdašnjih u oslobađanju Beograda i primijetila, kamo li što drugo.
Javna rasprava: Tko je Vrhovni zapovjednik
Organiziranje vojnog mimohoda u proteklih dvadeset i pet godina, na žalost, nije postala hrvatska tradicija. Održana su tek dva izuzetno važna: smotra Zbora narodne garde 1991., ustvari policije, i vojni mimohod za Dan državnosti 1995. Razumljivo je da od Oluje do kraja rata 1998. nije bilo vojnih mimohoda. Razumljivo je i zašto ih nije bilo ni poslije dvije tisućite, ali je neprihvatljivo. Oni su naime, simbolički gledano nestali skupa s Danom državnosti i postali žrtva procesa dekroatizacije. Ono što se za Mesića za Škrabalovo (25. lipnja) organiziralo kao nadomjestak, bolje da i nije jer je ponižavalo i Hrvatsku vojsku i branitelje i građane. I takva predstavica je za Josipovića, ako se dobro sjećam, nestala. Za tri godine ovoj vlasti nije bilo do nikakvih vojnih parada, ni razmišljali nisu o tome. Sjetili su je se predizborno, pa mimohod možemo bez ikakve dvojbe označiti kao uporabu vojske u unutarnje političke svrhe. Drugačije ga možemo imenovati i kao – paradni vojni udar. Ovom ad hoc paradom dočekali su novoizabranu Predsjednicu poručujući joj kako ona zapravo i nije Vrhovna zapovjednica, već tenkove na ulicu(e) može izvesti ministar Kotromanović – po zapovijedi Zorana Milanovića. Onda je nastala čak i rasprava, kao neka vrsta javne rasprave o nekom bezveznom zakonu prije prvog čitanja, kao da to nije riješeno u Ustavu. Svakakvih je tu argumenata bilo i svakakvi likovi su u njoj sudjelovali. Vlastodršci i njihovi podupiratelji su tvrdili – Predsjednica treba čekati sljedeći rat(!) kako bi pokazala i potvrdila Vrhovno zapovjedništvo – dotad je, recimo, moja i njena uloga glede HV-a tu negdje. Najbizarniji je, kao i uvijek bio „doživotni stolujući u kupleraju“, Mesić – i on je smatrao isto. On koji je „mrtav ladan“ smijenio odjednom sedam generala u ulozi Vrhovnog zapovjednika u miru i tako zapravo obezglavio vojsku (vojni udar). Da sam tada znao kako on to u miru nema pravo, bio bi ih vratio „na posao“.
Hajde, Ivo Josipović se pokazao i kao bivši Vrhovni zapovjednik i kao političar i kao pravni profešur i javno izrazio stajalište kako Vrhovni zapovjednik ili jest ili nije, a po našem Ustavu jest – i u miru i u „nemiru“. Rasprava je upriličena predizborno i to na onom području nacionalne sigurnosti gdje bi ju čovjek najmanje očekivao, gdje je u normalnim državama zabranjena (ide se u zatvor!), ali u „slučajnoj“ i „paradoksalnoj“ (Milanović) eto nije. I sve to navodno kako bi se uveličala proslava Oluje. Taj bombon je javnost trebala progutati – a je li i dokle i hoće li joj zapeti u grlu – vidjet ćemo.
Predizborno korištenje HV-a
Sad malo o „paradi“. Istina je, što uporno tvrdi admiral Domazet, „vojna parada je predstava“. Vizualno, izvanjski, recimo francuska i ruska su sjajni performansi, ali ona je ujedno i poruka. Sve njezine elemente ozbiljne države planiraju, ako paradiraju i godinama unaprijed, sa stajališta strategije nacionalne sigurnosti (koju Hrvatska nema od dvijetisućite), nacionalnih interesa, itd, a bez dnevnopolitičkih natruha, kamo li predizbornih. To je moguće samo u srednjoazijskim „referendumskim“ demokracijama, diktaturama u nekim islamskim zemljama i još ponegdje. U imalo razvijenoj demokraciji to je nemoguće. Planirati ad hoc vojni mimohod u Hrvatskoj, nakon što ga dvadeset godina nije bilo čisti je promašaj. Oko toga se samo roje pitanja: Ako mimohod za Dan pobjede, zašto onda ne u Kninu? Ako je povezan s Olujom, a u Kninu je to nemoguće, prostorno, tehnički, zašto onda ne u Glini? Tamo je Oluja završila, prostorni uvjeti „k'o u priči“? Je li povijesni dio mimohoda usklađen s braniteljskim udrugama, a čini se da nije?… Zašto se pri organizaciji mimohoda ne poštu ni to zrnce tradicije, pa se orgnizira u Zagrebu, dakako, ali za Dan državnosti, ma kakav on trenutačno bio?
Hrvatska je, ako me pamćenje dobro služi, članica NATO-a, pa koliko je mimohod usklađen s njegovim strukturama, koliko politički, koliko vojno-tehnički. Što će neke letjelice iz savezničkih vojski ovdje za mimohod doletjeti, pa odletjeti, ili je daleko važnije zajedno poraditi na opremanju HV-a (zrakoplovstvo npr.) pa tek onda mimohoditi. Hoće li neke države koje će mimohod jako zanimati iz njega moći vidjeti slabost ili snagu HV-a i što još? I tako kad se oko vojnog mimohoda samo roje razna pitanja i dvojbe – od vrhovnog zapovijedanja do ovakvih – najbolje bi ga bilo stopirati i odgoditi. Ne će se to dogoditi pa će se biti ono što ne bi smjelo: jednim udarcem dobit će „po tamburi“ i Oluja i HV. Hrvati su sentimentalni i prema Oluji i prema svojoj vojsci pa će vjerojatno taj predizborni cirkus i pokazivanje mišića jednostavno prešutjeti. Takav rezultat prognoziram ovom „trulom“ kompromisu.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više