Na čemu smo?

Dočekali smo krah fašizma i komunizma, dočekat ćemo pad i ovih benignih liberala što se nazivaju socijalistima

Godine gospodnje 1990. bijah mlad. Nadasmo se većina nakon vladavine faraona Tita i partijskih mediokriteta slobodi, demokraciji, ljudskim pravima, kreativnijem, radosnijem i pravednijem društvu. Još 1985. jugogeneral Branko Mamula objavio je knjižicu "Savremeni svet i naša odbrana" gdje je točno opisao kako će izgledati rat nametnut Hrvatskoj, zaboravio je samo malenkost, naime raspad Sovjetskog "kaveza".

Marko Mišo Mujan

Dio zapadnih sila je podržavao prešutno agresora, ali na kraju, zahvaljujući tome što je dr. Tuđman bio dovoljno pametan i svoj da odbije Špegeljeve ideje, priznati smo kao država, izgradili vlastite oružane snage i izbjegli "ciprizaciju" zemlje. Zanimljivo je podsjetiti da su dr. Ivo Goldstein i Dražen Budiša, oboje vrlo dobronamjerni i pametni ljudi bili protiv dolaska UNPROFOR-a, bez čega bi naša pozicija vjerojatno izgledala onako kako je priželjkivao u svojim tekstovima srbijanski jezikoslovac dr. Pavle Ivić, bili bi razoreni kao Sirija i imali 300.000 mrtvih. U tom strašnom razdoblju Zapad nas je ogulio kroz privatizaciju (i sloboda ima cijenu), a Račanova Vlada dodatno strahovito zadužila. Jedina konstanta je ogromno povećanje administrativnih "uhljeba", te tendencija beskonačnog cijepanja branitelja i pravaša.

Tu je napravljen svjesno nered da bi se skupina "uškopila", razvodnila i devalvirala, pomiješane su kruške i (ne jabuke već) "patate"! Samo kroz autoceste utrošene su silne milijarde (cijena cesta je skakala od dr. Tuđmana preko Račana, Sanadera, Čačića…); zauzvrat smo se odrekli INA-e, ZERP-a, nalazišta u Siriji vrijednih 20 mlrd. dolara (valjda zato da bi Prijatelji Sirije s dr. Pusić davali podršku ISIL-u protiv autokrata Assada), a sada je najgora i najnesposobnija Vlada u povijesti Hrvatske iscirkusirala Croatia osiguranje obilato nagradivši još i gospodina ex omladinca H. Vojkovića za nimalo impresivne rezultate.

I u takvoj situaciji se dižu branitelji (priznajem da sam protivnik plinskih boca i demonstracija u doba turističke sezone) na Vlast koja je dosada bila aktivna samo u pitanju ćirilice, spolnog odgoja i prava seksualnih manjina. Imaju pravo branitelji biti nezadovoljni s lijevim i desnim komunistima, vječitim istim aparatčicima, UDB-om i Udbinom dijecom ,a ono što me osobito boli jest napad na jednoj lokalnoj internetskoj stranici bliskoj vlastima na pukovnika Marka Miša Mujana, čovjeka koji je ratni heroj, akademski građanin i izvanstranačka osoba vrlo skromnih prihoda (što je rijetko u korumpiranoj našoj domovini). Zato im smeta pukovnik Marko jer je neokaljani simbol Domovinskog rata, nepotkupljen, bistar, neustrašiv i stabilan. Uspio je okupiti dubrovačke branitelje i odbio biti ičiji smokvin list; shvatio je taj stari gerilac u kom grmu leži zec i ustao u obranu hrvatskih resursa, u novu borbu za budućnost i opće dobro.

Pustimo sad novinarsku djevojčicu koja je (neuspješno) udarila na pukovnika i prisjetimo se epizode kada sam povjerovao u mogućnost trećeg puta (izvan dvostranačja) i nakratko nasjeo na demagogiju don Ivana. Nakon bolesti osnivačice SGEH-a u Dubrovniku, aktivistice i književnice Jadranke Barač (sestre istaknutoga branitelja Srećka Kljunka) pokušao sam sazvati sastanak članova i simpatizera te političke udruge. Došlo je svega sedmero ljudi, od čega dvojica vremešne gospode, te sam se začudio njihovom elanu da mijenjaju svijet. Jedan od njih je bio konkretan, žilav, energičan, bistar (Ž. T), ali me iznenadilo da nikad u životu nije bio opozicionar; dapače. Drugi je bio prepreden i gladak kao pekarov mačak, nisam ga mogao "uhititi" ni za glavu ni za rep u kazivanju – samo sa sigurnošću mogu reći da se gospar preziva Komaić.

Toliko slučajnosti u svijetu da čovjek pomisli suprotno od premijera Milanovića da slučajnost ne postoji. Slučajno se tako preziva i novinarka koja je napala Pukovnika i branitelje. Hrvatska je tu, imamo ju, samo je potrebno da Hrvati i svi dobronamjerni građani Hrvatske to shvate i prestanu očekivati da netko drugi riješi naše probleme. Potez je sada na braniteljima, Crkvi, emigraciji i iznad svega svim dragim ljudima koji su kao nepartijci i nestranački dopuštali cijelo stoljeća osrednjim aparatčicima,budalama i huljama da im kroje sudbinu. Govorili su posprdno partijski "miševi": "tko je za Mačeka neka sačeka". Dočekali smo krah fašizma i komunizma, dočekat ćemo pad i ovih benignih liberala što se nazivaju socijalistima. Budemo li radili kako treba i sam Bog će nam pomoći. Odlučimo sami o sudbini naše Hrvatske!

Teo Trostmann