Nepoznati svetac (Sin kralja Hrvatske i Dalmacije)
U vijeku devetome U kraju moravskome Stajao Tetin – dvor. Gospodar, Borivoj knez, Grčkog bogoštovlja sin Bješe dobar kršćanin. Ženidbeni mu vez Krasila žena mlada Lijepa Ljudmila Ponos sela i grada. To dvoje dobrih ljudi Bogu umilni bili Slavu mu pronosili Po kneževini svud. Takvim vladarima Hvala i dika bud’. Jednoga dana knezu Prohtje se ić u lov. Odjeknu glasno Roga lovačkog zov I lavež ljutih pasa I njisak bijesnog hata.
Ruka uzdice hvata Pa hajd u šume guste Put divlje Hodinye. I eto sreće puste! Košutu grmlje krije, O ljudi, krasna li je! Poput nevinog čeda Hajku lovačku gleda – Bjegnut sirota htjela; Hitra doleti strijela! Usred bijeloga dana Košuti ljuta rana Iz nježnog zjapi tijela. Ranjena, mukom bježi, K stjeni kamenoj teži Gdje voda žubori hladna. Tamo je klonula jadna Da pusti zadnji dah. No gle znaka s nebesa! Teče košuti mlijeko, Reć bi, čitava rijeka… Kneza spopade strah. – Čudo! – Svako je reko I pio slatkog mlijeka Ma baš do mile volje. Pa kud bi lovac bolje? Al’ jao, pomoz Bože, Iz kamene pećine Iskrsnu divljak plah, Raspelo sveto steže. Odjeća mu od kože, Kosa do zemlje seže, Brada sakriva grud. Kakva mu pamet i ćud, Je l’ avet ili duh, Bog bi tek znao gor. Mrtvoj košuti hrli
Tijelo joj nježno grli I plače ubog stvor. Držeć u ruci Krst Podiže drhtav prst Te će Borivoju reć: – Zašto ustrijeli moju Premilu mezimicu, Voljenu košuticu Dobročinitelja mog? Hranila me je mlijekom Prijatelj bi mi vijekom, Darova mi ju Bog. Bila mi silno blago Mjesto seke i maje, Bezazlenošću zračio Mirni joj blagi lik. Smrt njena duše mi krik, Bol moja velika je! Crno joj oko drago Sveđ gledalo me rad. Dražesno mi stvorenje Usmrti ljudski stvor, Oprosti, reć bi – gad.
Knez moravski se trže I bi mu jako žao Te grešku pere brže: – Šumnjače, reci tko si? Što želiš, od mene prosi I sve ću tebi dat. Dignuv visoko glavu “Divljak’’ zboriti uze, U plemenitom oku Zasjale suze, te će: – O čuj me dobro, kneže, Ja ubog prosjak nisam. Mene s kraljevstvom veće Kraljevska loza veže, Pogodi sin čiji sam? Ja krv sam Gostumila Kralja Zemlje Hrvatske I slavne Dalmacije. Znaj, ime Kroacije Nekoć i sada bilo Srdašcu mojem milo Ko sunce što no sije, Ko drage majke krilo I slatki osmijeh njen. Sjajan me život ček’o Svak mi se klanj’o i rek’o: “Blažen ti začeća tren.’’ Usred lagodnog žića Osjetih s Neba zov I bijah Duhom vođen. Božji mi reče glas: “Sinko, pripadaš meni. Nisi za kralja rođen, Čeka te život nov. Ostavi zemlje čari, Sve raspadljive stvari I budi samo moj, Ivan Hrvatski, svet.’’ – Kneže, ja prezreh svijet; Bogu se čitav dadoh Pred njega ko rob padoh, Te bijah ludo sretan. Dođoh u divljinu I nisam nikad sjetan; Vijek ću pokoru činit Sa duša grijehe skinit, Moliti za svoj rod. Kraljevska što mi krv U tijelu bijednom teče, Kad prkosno zapeče, Ah, ja se vragu ne dam! Krst ovaj stavim preda m’ I budem sićušni crv, Od mrava ništa bolji. Tu sam po Božjoj volji, Tu ću spokojno mrijet. Četrdeset dva ljeta Nije me vidio svijet Nit za njim srce tuče, Nit želja k njemu vuče. Kneže, ti čudno gledaš, Dokazati si ne daš Da smrtnik uživat neće, Da kralj bježi od sreće? Ta čemu žezlo, kruna, Dukata kesa puna I slavni kraljevski znak? Kneže, to sve će proć. Kraljevstvo, slava, moć, Raskoši i prijestolje Svijeta su ovog kras. Ja nađoh blago bolje: Skromnost, žrtvu i mir I duši svojoj spas. U divljoj Hodyniji Kraj bistre Lodenice Sa životinjom i mravom Vječni je za me pir. I tvrdim punim pravom Da moja kamen – špilja Puna je izobilja Sveg što čovjeku treba. Imam hladne vodice, Plodove šume ove, Imam blagoslov Neba Neraspadljivo zlato, A u nebeskom dvoru Mjesto mi rajsko dato.
Zadivljen Borivoj slušo Pa reče: ‘‘Sveta dušo, Budi mi u dvoru gost. Ostavi vječni post Obuci halje nove Bjež’ iz divljine ove, Uživaj koji čas.” – Ne, hvala – Ivan reče, – Već kneže, popa mi daj. Kad žića kraj isteče, Da idem pravo u raj.
—
Umro je Hrvat Ivan, Kraljević, čovjek divan I bje proglašen svet. Ozdravljo češki svijet Čudom hrvatskog sina, A tuđa domovina Slavi ga danas dan. Ivane, ti nam prosti, U tuđem kraju ti kosti, Mnogom si Hrvatu stran.
— Trinaest vjekova Kristov barjak se vio, Brojan mučenik bio U rodu hrvatskom. Junaci, krasni ljudi, Hrabrost im vječna budi, Davali živote Za Krista i za Dom. Krv stoljećima tekla, Pohvale riječ se rekla I ošla s pokojnikom U jame dubok grob. Umjesto mučenika Umro tek neznan rob. O Bože, Ti nam reci, Gdje su hrvatski sveci Gdje dičnog roda cvijet? Zar četvorica samo? Zar tuđi bolji je svijet? Grešnost Hrvatskom hara, Od strane ljevičara Prijeti nam oblak crn; Gle, komunizma trn U mnogoj njivi niče. Kraljeviću sveti Hrvat ti usrdno viče Pogledaj nas sa Neba! Hrvatska svece treba, Čistokrvne Hrvate Da svetost Zemlji vrate I slavu roda svog. Ivane, ti izmoli U suznoj hrvatskoj doli Nek vlada Hrvat i Bog.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više