ZBOR UDRUGA VETERANA HRVATSKIH GARDIJSKIH POSTROJBI
UDRUGA HRVATSKIH DRAGOVOLJACA DOMOVINSKOG RATA
GRADA RIJEKE i GOSPIĆA (BILAJ)
Logor u Jadovnom (1941.) matica je svih zločina
koji su se u drugoj polovici 20. stoljeća dogodili u Hrvatskoj i BiH.
(Milorad Pupovac, Blic, Beograd, 24. 6. 2012.)
Domovinski rat (1991.) do zločinačke akcije Oluja (1995.) za nas je
nastavak onih snaga za koje smo mislili da ih je porazio antifašizam (1945.)
(Dušan Bastašić, Nezavisne novine, Banja Luka, 3. 3. 2014.)
P O Z I V
Sudjelujmo na prosvjednom skupu
PIJETET ŽRTVAMA – DA!
ČETNIČKO-KOMUNISTIČKOM ANTIFAŠIZMU – NE!
Prigodna slova:
MILAN FRANIĆ, dopredsjednik Zbora gardijskih brigada
MILE BIONDIĆ, predsjednik UHDDR Grada Rijeka
subota, 20. lipnja 2015. s početkom u 9:00 sati
nedjelja, 21. lipnja 2015. s početkom u 10:00 sati
„Spomen-križ vitezovima Velebitskog ustanka – 1932.”
(JADOVNO/KRČ)
Nakon skupa u nedjelju, položit će se vijenci i zapaliti svijeće na grobu STJEPANA DEVČIĆA (1903.-1932.)
– prvoj žrtvi ustaško-antifašističkog Velebitskog ustanka (1932.).
Dolazak na skup je u individualnoj organizaciji.
O ČEMU SE RADI?
Prof. dr. sc. Ivan Biondić
Pod duhovnim patronatom Eparhije gornjokarlovačke Srpske pravoslavne crkve, i ove godine, u organizaciji Bastašićeva četničkog „Udruženje Jadovno 1941.“, u subotu (20.- lipnja 2015.) i Pupovčeva „antifašističkog“ Srpskog narodnog vijeća (SNV), dan kasnije (21. lipnja 2015.), obilježavaju se „Dani sjećanja na Jadovno 1941.“ S obzirom na polazišta (v. mota), onkraj pijeteta prema stvarnoj Žrtvi i najviše moguće povijesne Istine – uz kukavnu prešudbu hrvatske političke i intelektualne elite – spomenute se „komemoracije“ nastavno orkestriraju posve u duhu otvorene velikosrpske (vulgo: četničke) ideologije.
Velebitna izjava
1. Nakon skandalozna oživljavanja četničko-partizanskog „srbačkog“ ustanka (Srb, 27. jula 1941.), uz dr. Dušana Bastašića – predsjednika banjolučko-četničkog „Udruženja Jadovno 1941.“, pod komandom Milorada Pupovca – predsjednika parapolitičkog SNV-a vijeća 2010. godine obnovljenje spomenik žrtvama ustaškog logora Jadovno (1941.). Uglavnom, prema matrici boljševičkog antifašizma i poznate Goldsteinove dicte „1941. godina koja se vraća“ – uz nazočnost državnog protokola (Republike Hrvatske, Republike Srbije i Republike srpske) – uvedeni su „Dani sjećanja na Jadovno 1941.“ Međutim, ubrzo dobismo prepoznatljivu inačicu jasenovačke mitomanije i manipulacije.
2. Na svoj način to je potvrdilo „Otvoreno pismo Branka Čačuge dr. Dušanu Bastašiću“,što je objavljeno na stranicama portala Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABARH). Naime, umjesto pijeteta prema žrtvama, opisujući komemoraciju kao „šolevićijadu“ (poznato „događanje naroda“), posebice je upozoreno na „Bastašićeve litanije“. Ukratko, iste su posve „u zloj namjeri, upućene na sadašnju Hrvatsku vlast, jer uporno i neprekidno razdoblje zla iz doba NDH povezuje i izjednačava sa Domovinskim ratom“. S obzirom na to, glede monopola na spomentu obilježbu, kao visoko pozicionirani SABARH-ov dužnosnik, reagirao je Ivan Fumić. Naime, on smatra da „obilježavanje može organizirati Savez antifašističkih boraca i Srpsko narodno vijeće, a nikako neki sa strane koji onda daju neprimjerene izjave koje štete i Hrvatima i Srbima i međusobnim odnosima".
Dopunjak Velebitne izjave
3. Međutim, uz znakovitu prešudbu Pupovčeva SNV-a, bilo je to tek prividno (privatno) ograđivanje „Fumićevih antifašista“, da bi se, kako je već rečeno, pod duhovnim patronatom SPC-e, ustalilo Pupovčevo (partizansko) i Bastašićevo (četničko) odvojito jadovnjačko komemoriranje. Očito je još jedna „igra duploga pasa“, gdje Pupovac-Bastašićeva „bratija“ baštini poznati aksiom: »Osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno« (Simo Dubajić). Svojim „jadovnjačkom rabotom“, rugajući se žrtvama i uopće hrvatskoj naciji (državi), Pupovac i Bastašić skladno se uklapaju u nedavno bučno pokrenutu svesrspku akciju „SRPSKI YAD VASHEM“. Velikodušni je pokrovitelj te akcije, inače Hrvatskoj posve prešućena, što je vođena imperativom "Podiginimo spomenik svih žrtvama ustaškoig genocida od Jasenovca (1941.) do Oluje (1995.),“ uz bezodvlačnu potporu akademske i ine javnosti, aktualni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić – Grobar.
4. Posve je to u duhu poznate velikosrpske ideologije, po kojoj je svaka ideja hrvatske nacionalne države, gdje bi etnički Srbi bili „politički Hrvati“, eo ipso genocidna i fašistička, a Domovinski rat zločinački (v. mota), jer je omogućio ostvarbu suvremene hrvatske države (nacije). Upravo, po toj crti, među prvima se Bastašić solidarizirao s Pupovcem koji „ne pokazuje dovoljno volje da postane politički Hrvat ili Hrbin". Naime,pod "Hrbinom", kaže Bastašić, „podrazumeva se Srbin iz Hrvatske koji radi na urušavanju i dezintegraciji srpskog pravoslavnog identiteta“. Kada je novoizabrana predsjednica potsjetila da su „Srbi politički Hrvati u smislu hrvatskog državljanstva“, dobila je oštar Pupovčev odgovor: kako je riječ o „mnogo bliže frankovskoj i ustaškoj ideji Hrvatske, nego modernoj i europskoj ideji Hrvatske“. Dakako, pritom se poziva na zavnohovsku preambula Ustava RH koja, po crti komunističkog antifašizma, „legitimira“ implicitni dvojni suverenitet.
Riječka izjava
5. S tim u svezi, glede donošenja tzv. „mirnodopskog“ Ustava Republike Hrvatske (1997.), presudnu je ulogu imao dobro naplaćeni Pupovčev glas (više se sati, tako, čekalo da pristigne u Sabor). Naime, teško pristavši uz „ustaški“ naziv „Hrvatski državni sabor“ – koji je odmah ispario nakon „trećojanuarske smjene“ (2000.) – spram suvereniteta hrvatskog političkog naroda (hrvatske nacije), „Tuđmamov Pribićević“ uvjetovao je ustavno („zavnohovsko“) konstituiranje po etničkom načelu, tj. Hrvatske kao država hrvatskoga naroda i nacionalnih manjina. Svjedočimo tako o dramatičnim procesima završne etape nacionalne identifikacije (integracije), gdje još ustavno nije uspostavljerna kategorija političkog hrvastva, tj. „hrvatske nacija“, u koju spada ukupnost pojedinaca, što se pridržavaju jednoga te istoga USTAVA i koja je za razliku od pojedinca (građanina) nositelj suvereniteta. Stoga, spram „zapadno-liberalne“, Hrvatska je ustrojena po načelima neobalkanske „(č)etničke demokracije“.
6. Samo u tom ozračju – pače, unatoč i upozorbe Ustavnog suda – moguća je skandalozna protega petogodišnjeg moratorija (1998.-2003.) o učenju najnovije hrvatske povijesti u školama na srpskom jeziku. Naime, glede tzv. Khuenova modela („narod u narodu“ – „država u državi“), kako svjedoči Vojislav Stanimirović, „naša djeca uče po hrvatskim nastavnim programima, ali mi imamo naše udžbenike i izučavamo noviju povijest na naš način, drugačiji nego u hrvatskim knjigama. Izostavili smo poglavlje o ‘Domovinskom ratu’ jer i dalje smatramo da je to bio građanski rat”. Ukratko, glede alarmantne identitetske „razvaljenosti“, bjelodano se tako potvrđuje Milanovićeva dijagnoza: kako je Hrvatska „slučajna“ a ne normalna nacija (država). Naime, nacija “postoji samo kad država ima jedinstvenu administrativnu kontrolu na teritoriju nad kojim je proglasila suverenitet” (Anthony Giddens).
