Hrvatski Fokus

Orjunaški napad s nacističkim Hackenkreuzom terorizam je isilovskoga tipa

 
 
Kad je sve prohujalo, pa i Oluja, nakon što nije uspio državni udar usred okupacije  trećine Hrvatske 1994., tu strukturu, koja se jedno vrijeme sakrivala pod kišobranom Tuđmanove pomirbe ponekad glumeći i lojalnost, a po potrebi i ekstremni nacionalizam – najviše je boljelo kad bi ovi – „desničari“, kako su ih blatili i pljuvali, za sviranja Lijepe naše stavili ruku na srce. Sve još nekako, ali ruka na srcu – nikako. Tolika ljubav ne može proći! Te nije uobičajeno, nije (jugoslavenska) tradicija, nije „balkanski“, nije pod zadnje s „ovih prostora“ i „regionski“, nije europski, a oni su Europejci fundamentalisti, liberali, demokrati, čisti je to amerikanizam… Da – još dok pjevaju oni ustvari kradu, valjda lijevom rukom, pa su u krađi „ljevičari“. A njima, dok svira hrvatska himna, staviti ruku na srce nemoguće je: značilo bi sigurnu smrt. Kao u filmovima strave i užasa kad vampir ugleda križ, ili ga „svjetovno“ probodu glogovim kolcem, ili pijetao zakukuriče pa hitro mora nazad u grob. Što bi naredio i potpisao Lenjin da je poživio: slušače i pjevače s desnom rukom na „lijevom“ srcu – spržiti. Staljin bi naredio isto, ali samo usmeno.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/06/1364143676.pnghttp://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/06/1364143676.pnghttp://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/06/1364143676.png
Dvije tisućite je na vlast došao jedan onaj. Krke robe (na plećima) ga, sasvim neočekivano, i politički i fizički, donio onaj drugi, pa je taj običaj ostao za svirku u organizaciji HDZ-a, lokalno i županijski, dakle za provinciju i daleko od medija. Sanader poslije nije na tome nastojao, a ni njegov HDZ. Nastavak iste priče.
 
Uništavanje hrvatske nogometne reprezentacije
 
Činilo se kako je ruka skinuta sa srca i stavljena u džep. Ipak, bilo je nekoliko  situacija izuzetno medijski atraktivnih gdje se ruka na srcu držala čvrsto i još pjevalo Lijepu našu. Sve zvoni, sve se ori, cijeli svijet gleda. Gleda nogomet, gleda rukomet i reprezentativne ženščadi su uzele taj opaki običaj držanja ruke na srcu za himne. Prelijepe mlade žene, prekrasna pjesma, ruka tamo na najljepšem mjestu… Razarajuće. To treba ukinuti. U međuvremenu je napadnut Predsjednik Tuđman, tekla je „prijetvorba“ Domovinskog rata u građanski, unižavani branitelji, uzgajalo se jugofiliju… Zatim kreće udar na hrvatsku nogometnu reprezentaciju, bez konkurencije najpoznatiji hrvatski proizvod, pa zato i napadoše najpoznatiju hrvatsku marku. Sadržaj koji je pritom u njemu najvažniji – bez ikakve dvojbe: ona nakon Domovinskog rata, jedina svjedoči o zajedništvu Hrvatske, zatim domovinske i iseljene, te Hrvata iz Bosne i Hercegovine. Tu dakle treba udariti.
 
Desetak i više godina u Fokusu i Hrvatskom fokusu pratimo pokušaje uništenja hrvatskog nogometa, uglavnom na dvije fronte: hrvatske nogometne reprezentacije i Dinama. Dobio je i rukomet „svoje“, Ivicu Kostelića se skoro uništilo… Na reprezentaciju se udara huliganski, na terenima i oko njih, medijski, s udrugama kominternovskog tipa i politički.  Politički naročito dolaskom ove vlasti. S visokog ministarskog mjesta nemilice tuče po njoj ministar Jovanović – umjesto da ju brani. Umjesto da ju se čuva kao blago.
 
Za nas zadnji napad u Splitu nije nikakvo iznenađenje, sigurno nije i posljednji. Čak nije ni inovacija već prežvakavanje Hackenkreuza,  kukastog križa. Dvije tisuće i šeste s Talijanima u Livornu bio je „tjelesni“, ovaj je spao na to da pase travu – u Splitu. I opet s Talijanima. Tada se rušilo dobroga čovjeka Vlatka Markovića, vrhunskoga nogometaša, svjetski poznatoga, zatim trenera, pa organizacijskoga maga, predsjednika HNS-a, dakako i reprezentaciju.  Ova vlast ga je, povlačeći po blatu, a i neki njegovi „drugovi“, konačno dokusurila – umro je od tuge u staračkom domu. Bio je meta i zbog hrvatsko-mađarskog natjecanja za organizaciju Europskoga nogometnog prvenstva. Društvo koje takve ljude baci u blato i samo putuje prema dnu kala. Organizatorima napada je baš to cilj.
http://hrvatskifokus-2021.ga/wp-content/uploads/2015/06/39_cetinici_na_peristilu_.jpg
JE LI VRIJEME STALO? – Četnici na Peristilu 1924. godine
 
Moram kratiti ovu priču. Nakon što je Hrvatska 1998. postala nogometna „šarža“ i marka trebala je postati državna briga. Nogometnu reprezentaciju je trebalo čuvati „kao zjenicu oka“,  kapljicu vode na dlanu – od svih, od „huligana“, pa i do HNS-a. Baš suprotno, postala je meta za uništenje. Oni koji su došli na vlast dvije tisućite nisu ni dolazili na utakmice, nije Mesić, nije Josipović, ne dolazi Milanović, te i tako šalju poruku.  U ovo virtualno vrijeme država koja ne čuva sigurnosno i na svaki drugi način takvo blago (novac, imidž, masovna kultura, područje interesa desetaka tisuća mladih…) ni nije prava država. Većina dosadašnjih napada na  hrvatsku nogometnu reprezentaciju, ne ću ih ponavljati, bila je terorizam. Ovaj s nacističkim Hackenkreuzom (kakva „svastika“!) terorizam je razine aktualnoga ISIL-a – isilovska. Ne sječe se glava, ali se glava skida simbolu, udara na nacionalni identitet, sigurnost, suverenitet. Glave će se kotrljati malo kasnije.
 
Hackenkreuz je planiran i izveden timski
 
Postoje tri u biti ista ideološka izvora ovakvoga podmetanja: boljševički komunizam, fašizam i nacizam. Upravo tim redom. Uvezenoga fašizma i nacizma ovdje odavno nema, niti ga je u većoj mjeri ikada bilo. Najstariji i autohtoni jugoslavenski fašizam bila je Orjuna, osnovana 1921. Zadah njezinih tragova, pa i dizanje glave, kako bi rekli komunisti, osjeća se zadnjih nekoliko godina. Ipak, kao glavni izvor ovoga zla ostaje boljševički komunizam, preobraćen sada u komunistički liberalizam, neki njegov paralelni krak. Tamo je mozak operacije. On je taj koji je najvještiji u razno raznim montažama, podmetanjima, preiskusan u montiranim procesima kako protiv tzv. „neprijatelja“ tako za obračune u vlastitim redovima.  
 
Negdje u tom kraku osmišljen je kukasti križ na Poljudu. Vrlo zahtjevna akcija. Trebalo je djelovati pred stotinjak kamera, pored mase zaštitara, valjda i policajaca u civilu, djelatnika HNS-a, trenera, motali su se uokolo i novinari… Ali kako prekinuti utakmicu bez publike? Pirotehničko „bombardiranje“ izvana i štos sa dronom bili su isključeni, policija bi to onemogućila. Unošenje transparenata s rasističkim porukama također otpada pa i ubacivanje nekoga među rijetku službenu publiku koji bi učinio kakvu spaćku po cijenu kazne. Vjerojatno se dugo planiralo, jer napad preko travnjaka je poprilična inovacija, nju je morao isplanirati tim. Napad na travu herbicidom ili kakvom drugom kemikalijom, vjerojatno je isprobavan više puta na više „polja“ trave kako bi se odredila odgovarajuća kemikalija i njezina koncentracija, a crtež se pojavio i postao uočljiv tek početkom utakmice. Pod svjetlom reflektora. Vjerojatno se moralo voditi računa i da trava bude ista ili što sličnija poljudskoj. Zatim je trebalo unijeti kemikaliju, koristiti neku prskalicu, paziti na vjetar, pa još crtež nacrtati ravno – i sve učiniti u približno točno vrijeme s obzirom na izbor kemikalije. Još se trebalo povući s mjesta diverzije.  Plan adekvatan bilo kakvom terorističkom činu usmjerenom protiv države (i) ovoga puta preko leđa hrvatske nogometne reprezentacije.
 
Mržnja organizatora ovoga čina spram nje i Hrvatske pritom je sigurno velika. Sam izvršitelj može a ne mora pripadati istom ideološkom krugu, još bolje da ga se može prikrpati „desnici“, mogao je to odraditi za novac, zbog ucjene, pri čemu o organizatorima najvjerojatnije nema pojma. Ako i „padne“ bit će nevažan. Planeri su očito računali s tim da se nacistički simbol pripiše – nacistima kojih ovdje nema ni u tragovima, pa se onda koriste „fašisti“, kojih također nema, zatim „ustaše“ koje ako nema kao što nema – uvijek se može proizvesti. Stari štos datiran još druge polovice četrdesetih godina prošlog stoljeća. Ustaše su do tada nestale na tri načina, jedni su pobijeni, drugi protjerani, pobjegli u svijet, a treći se preobratili. Ali uvijek su se mogli proizvesti, montirati i medijski s njima tlačiti Hrvatsku što se i činilo sve tamo do konca osamdesetih.
 
Proizvedene ustaše bile su glavno oružje s kojim se Hrvate i Hrvatsku držalo u pokornosti. Za Domovinskog rata pojavili su se takvi politički „glumci“ (agenti UDBE i KOS-a), a kasnije mladi „manekeni“. Na nacrtani Hackenkreuz promptno su se odazvali mediji, dežurni kolumnisti, sociolozi… i proširili temu i dreku do tzv. fašizacije društva, a u biti predizborno do HDZ-a. Slično su reagirali vladajući političari (Ostojić, Pusić…), koji su dodali „vezu“ HNS-HDZ. Ministar Ostojić je pak sve svalio na organizatore iz HNS-a. Počela se ispredati priča kako se kukasti križ vidio i prije utakmice – prvi je s takvom informacijom uskočio umirovljenik Edo Pezzi – pa i danima prije. Zagovornik ovakvog pristupa je i ministar Ostojić – bez obzira što bi o tome (istraga) bio red da šuti. Da nije bio u Kanadi, Karamarko bi možda već bio uhapšen kao „crtač“. Sve u svemu na djelu je baš ono što je organizator kukastog križa htio postići – predizborni napad na HDZ, na tzv. „desnicu“, svakako i branitelje, makar se od njega cijela Hrvatska ljuljala. Vlast i po cijenu propagandne uporabe nacističkih simbola i s njima uništenje hrvatske nogomete reprezentacije i hrvatskog nogometa. Kad bi to bilo moguće rado bih zabranio nogomet – sve iznad općinskih liga – i promatrao što bi tada postao/lo glavni antihrvatski cilj.     

 

Mato Dretvić Filakov

Povezani članci

Kako su nas ubijali u svibnju 1945.

HF

Dnevničarenje Kukuriku koalicije

HF

Prosvjetljenje Damira ibn Kajina

HF

Izdajnici hrvatskoga naroda

HF

Ostavi komentar

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da ste s ovim u redu, ali ako želite možete se odjaviti i ne prihvatiti. Prihvati Pogledaj više...