Nova knjiga Mate Kovačevića

O izgubljenih i "mračnih" petnaest godina novije hrvatske povijesti

 

 

Knjiga Mate Kovačevića „Petnaest mračnih godina (2000.-2015.)“ (HKZ, Hrvatsko slovo, Zagreb, 2015.), knjiga je povjesničara i novinara. Povjesničara koji u dnevnim političkim događajima i izjavama prepoznaje povijesne obrate i stranputice i novinara koji hrvatsku političku zbilju oblikuje u realnome vremenu, a ne prikazuje je post festum. Zato što prikaze i ocjene političkih izjava i događaja stavlja u povijesni kontekst, njegovi tekstovi ne umiru koncem tjedna već su trajno svjedočanstvo.

Mate Kovačević

 

U tekstovima Mate Kovačevića nema sitničavosti koja krasi kroničare, budući da je smisao njegovih tekstova činjenicama i citatima anticipirati posljedice političkih zbivanja i njihov utjecaj na buduća vremena. U njegovim tekstovima nema ni ideoloških preferencija, jer je njegova temeljna preokupacija sudbina Hrvatske i hrvatskoga naroda. Zato se piscu Mati Kovačeviću može prigovoriti jedino to da svoje ocjene gradi na svjetonazoru u čijem je središtu dobrobit hrvatskoga naroda i budućnost Hrvatske.

 

No, publicistu Mati Kovačeviću ne može se prigovoriti ni „govor mržnje“ – što je optužba „političke korektnosti“ u obrani aktualne vlasti – jer on ne izriče negativne ocjene o ljudima već o njihovoj činidbi i posljedicama njihovih djela. Kao svjedok vremena Mate Kovačević ne bježi od imenovanja odgovornih za anacionalnu i protuhrvatsku politiku, politiku detuđmanizacije, budući da mu je stalo do povijesne istine. Kao suvremenik prožet je moralnom obvezom boriti se protiv nepravde, laži i dezinformacija.

 

Prethodne ocjene o Mati Kovačeviću kao povjesničaru, publicisti i novinaru imaju potvrdu i u njegovoj najnovijoj knjizi Petnaest mračnih godina (2000.-2015.). To se može razabrati već i po strukturi objavljenih tekstova: od 89 tekstova složenih u 18 poglavlja, samo su dio radovi objavljeni u tjednicima Fokus, Hrvatsko slovo i Hrvatska gruda, a niz radova autor je prethodno izlagao na znanstvenim skupovima i okruglim stolovima.

 

Budući da su tekstovi nastajali kao prikaz i odgovor na politiku aktualnih vlasti, a ne kao post festum analize i ocjene, to je knjiga po logici samih tekstova složena u tri tematske cjeline: razdoblje Mesić-Račanova režima i politike detuđmanizacije, razdoblje kontinuiteta balkanske politike i tihe detuđmanizacije što je od Račana preuzela Vlada Ive Sanader, te razdoblje Josipovićeva mandata i režima Milanovićeve koalicije u kojem je u Hrvatskoj na vrhuncu stara ideološka podjela između jugoslavenskoga nacionalizma i hrvatskoga domoljublja.

 

Sama pak činjenica da teze i tekstovi Mate Kovačević nemaju svoje mjesto u mainstream medijima dokaz su dominacije vlasti s jugoslavenskim mentalnim sklopom i vladavine komunističkoga nasljeđa na hrvatskoj političkoj sceni od 2000. godine. Već i sama ta činjenica medijske dostupnosti nameće pitanje: što je ishodište sukoba i razlogom dubokih svjetonazorskih i političkih podjela u hrvatskome društvu?

 

Predsjednik dr. Franjo Tuđman bio je strateg hrvatske državne neovisnosti i državnik koji je izborio međunarodno priznanje i teritorijalnu cjelovitost Hrvatske. On je u tome uspio zato što je znao i vjerovao da su narodi povijesni subjekti, ali da u povijesti mogu opstati samo ako imaju svoju državu i ako kao suverene države imaju svoje ravnopravno mjesto u međunarodnome poretku.

 

Povjesničar Tuđman još je 1981. zaključio „nema nikakve dvojbe, da je nacionalno pitanje – prvorazredno pitanje europske povijesti, te da je nacionalizam pokazao veću integracijsku moć od bilo kakvih drugih ideja ili ideologija”. Državnik Tuđman čekao je samo pravi trenutak – raspad međunarodnoga poretka i komunističkoga sustava koncem 1980-ih – da Hrvatsku povede do njezine samostalnosti.

 

I svjetskim je stratezima bilo jasno da „historija jasno pokazuje kako je ideja nacionalizma jača od ideje komunizma“, te „da su nacionalizam i religija danas neusporedivo moćnije društvene snage od marksizma i socijalizma…“ (Zbigniew Brzezinsky, 1978.).Hrvatska je država stvorena na reafirmaciji ideja nacije, države i vjere. Nacije kao najmoćnije društvene integracijske snage, države kao institucije opstojnosti i nacionalne sigurnosti, te vjere kao moralne supstancije i ključne sastavnice nacionalnoga i kulturnoga identiteta. To je ujedno i sažetak „tuđmanizma“, kao filozofije povijesti i političkoga nasljeđa Prvoga hrvatskoga predsjednika. Marksistička filozofija propovijeda kraj nacije, države i religije, a socijalistička ideologija u praksi ih zatire i naciju i državu i religiju. Zato u svjetonazoru jugoslavenske provenijencije nema mjesta ni odobravanju ni prihvaćanju vrijednosti hrvatske državne samostalnosti i suverenosti.

 

U velikosrpskim politikama svaka je pak ideja hrvatske države fašistička a Domovinski rat zločinački. Takva stajališta u svojim tekstovima analizira Mate Kovačević i upućuje na ishodišta bliskosti hrvatske jugofilske i drugo memorandumske politike. Orijentacija i pristanak hrvatske službene politike 2000. godine na smještaj Hrvatske na zapadni Balkan, izravna je posljedica bliskosti i vezanosti lijeve političke opcije od Mesića, Račana, Josipovića do Milanovića za jugoslavensko nasljeđe, te njihove nespremnosti da se pomire sa smrću komunizma i titoizma, neiskrenosti u osudi totalitarnog komunističkog režima druge Jugoslavije, i neodgovornosti da priznaju masovne zločine počinjene nad Hrvatima nakon Drugoga svjetskog rata.

 

Lijeva politička opcija nikada nije priznala da je za slobodu i demokraciju u Hrvatskoj zaslužna desna politička opcija, odnosno program HDZ-a i politika predsjednika Tuđmana. Mate Kovačević zorno pokazuje i dokazuje, iz teksta u tekst, kako su se stvarali savezi i umrežavale opcije protivnika hrvatske samostalnosti i slobode. Na međunarodnome planu bilo je onih međunarodnih čimbenika, poput Velike Britanije i Francuske, kojima nije bilo u interesu mijenjati nekadašnji versaillski poredak. Zagovornici međunarodnoga poretka kojima su nacionalne države smetnja i prijetnja pod krinkom javne diplomacije stvarali su kompradorski sloj u Hrvatskoj. Kompradori su zadominirali medijskom scenom i nevladinim organizacijama (poput PEN-a, HHO-a, Sorosa i njegovih novina Ferala, Nacionala, Novog lista, Arkzina, Bumeranga, do Otvorenoga društva, Documente, GONG-a, itd.) sa sustavnom strategijom kriminalizacije države, nacije, Domovinskoga rata i vrijednosti na kojima je stvorena hrvatska država.

 

Tekstovi Mate Kovačevića dobra su osnovica za analizu informacijskih i medijskih operacija što su planski vođene od 2000. godine do danas. Mete su odabrane vrlo precizno i sustavno napadane: od predsjednika Tuđmana, političkoga i vojnoga vodstva iz 1990-ih, HDZ-a, HV-a, kriminalizacije hrvatskih generala i vojnih operacija, itd. Posljedice su ovih napada i diskreditacije „Tuđmanova režima“ dvojake. U proteklih 15 godina zacijelo su jugonostalgičari i mentalni komunisti u medijskome ratu protiv Hrvatske osigurali „Medijska uporišta Orjune“ (kako piše M. Kovačević) te razvili zavidne tehnike zastrašivanja i diskreditiranja hrvatskih domoljuba.

 

To im je bilo moguće činiti jer su imali institucionalnu zaštitu lijeve domaće političke opcije te pokroviteljstvo stranih strateških centara koji su štitili svoje interese. Međutim, hrvatski narod u konačnici nisu mogli prevariti. Osvojili su medijski prostor, kompradori su ovladali mainstream medijima ali nacionalni program hrvatske samostalnosti i budućnosti nisu mogli ponuditi. Zato se nakon „Petnaest mračnih godina“ tuđmanizam ponovo vratio na scenu, kao onaj sustav vrijednosti na kojem se može graditi stabilna i sigurna budućnost Hrvatske. Kako se u javnosti mijenjala ta spoznaja, a na izborima u posljednjih nekoliko godina i politički potvrđivala, to su i kompradori u pojedinim medijima i nevladinim organizacijama počeli mijenjati svoje pozicije i svoja uvjerenja.

 

Oslobađajuća presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Haagu 16. studenoga 2012., te izbor gospođe Kolinde Grabar Kitarović 2015. za predsjednicu Republike Hrvatske i formalno označavaju kraj petnaest izgubljenih godina, godina beznađa, lutanja i pokušaja obnove starih jugoslavenskih i komunističkih (Mate bi Kovačević napisao orjunaških) zabluda. No, tekstovi Mate Kovačevića pisanih tijekom petnaest „mračnih“ godina, a objavljenih u ovoj knjizi bez dodatnih preinaka, dokaz su povijesne istine da se na zabludama i anacionalnim idejama i programima (a ponajmanje na nadnacionalnim idejama i komunističkim vrijednostima) ne može graditi hrvatska budućnost. Anacionalnost i nevjera u hrvatski narod program je „rashrvaćivanja“ koji ima za posljedicu gubitak nacionalnoga identiteta i obezvređivanja hrvatske države kao institucije koja naciji treba osigurati mir i sigurnost.

 

Hrvatska je nakon 2000. postala samo formalna članica NATO-a i EU-a. Formalna članica jer nakon 2000. aktualne Vlade nisu zastupale hrvatski narod, tj. hrvatske nacionalne interese u NATO-u i EU-u. Hrvatska u NATO-u i EU-u samo statira i statistički egzistira, dok se vladajuća garnitura mentalno i politički vezala za zapadni Balkan. O toj raspolućenosti i protiv takve politike piše uporno i dosljedno, s argumentima i uvidom u povijesne činjenice Mate Kovačević. Kao intelektualac osuđen na osamu, otjeran na medijske margine. Nakon dugih petnaest godina, iz te činjenice izranja njegova veličina: tekstovi koji su odoljeli političkome pomodarstvu, tekstovi koje nije mogao uništiti pritisak moćnika, tekstovi koji su tek u današnjici dobili potvrdu svoje nepatvorene vrijednosti.

 

Miroslav Tuđman