Hrvatski Fokus
Unutarnja politika

Manolić pobrkao svoju i Tuđmanovu ideologiju

Raskol je nastupio 16. listopada 1992. godine

 
 
Jesu li Franjo Tuđman i Josip Manolić bili ideološki bliski, kako Manolić kaže. O tome govore činjenice jer su se zbog te „bliskosti“ definitivno razišli 16. listopada 1992. godine. Naime, to je bio dan obilježavanja četrnaeste obljetnice ubojstva hrvatskog domoljuba emigranta Brune Bušića, a Tuđman je zahtijevao da se baš na taj dan, i to u udarnom terminu u 20 sati, prikaže 78-minutni dokumentarni film o ubojstvu Brune Bušića. Manolić je bio oštro protiv prikazivanja tog filma. Ako je film dokumentarni to znači da otkriva neku ISTINU, a to znači istinu o organizatorima ubojstva.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/06/manolic-mesic.jpg
PUČISTI – Stipe Mesić odlikuje Jožu Manolića
 
Tada, tijekom dnevnika, na prvom programu HTV-a objavljena je i vijest o smjenjivanju („umirovljenju“) Josipa Perkovića s mjesta pomoćnika ministra obrane. Protiv prikazivanja tog dokumentarca bio je i ministar obrane Gojko Šušak, ali iz drugih razloga nego Manolić. Naime, prethodno je Josip Perković danima uvjeravao ministra Šuška da nije sudjelovao u organiziranju likvidacije hrvatskih emigranata i da u slučaju Brune Bušića čak ni u jednom trenutku nije sudjelovao u njegovoj obradi. Isto je Perković tvrdio u pisanom očitovanju od 17. rujna 1992. koje je sastavio na zahtjev predsjednika Tuđmana. Međutim, predsjednik Tuđman je u međuvremenu raspolagao svjedočanstvima i dokumentima koji su nedvojbeno dokazivali da Perković obmanjuje kako ministra obrane tako i samog predsjednika države. To je bio razlog zbog čega se predsjednik Tuđman nije suglasio s mišljenjem ministra obrane Gojka Šuška, nego je štoviše naprasno umirovio njegova pomoćnika Josipa Perkovića. Tako je te večeri prikazan taj dokumentarni film, za koji bi mogli reći da je početak otkrivanja aktivnosti velikosrpsko-komunističkih ideologa u programu „čišćenja“, kojima pripada i Josip Manolić, Ante Josipović, Josip Mesić Tovariš, Budo Lončar, Josip Boljkovac… te njihovi genski i ideološki sljednici Stipe Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović, Josip Leko, Vesna i Zoran Pusić, Ivo i Slavko Goldstein, itd. Mogli bi napisati veliku i debelu knjigu imena ideoloških sljednika tog režima i te ideologije.
 
Već sljedećeg dana (nakon pokazivanja filma o Bruni Bušiću) pokrenuta je neviđena lavina napada na autore filma, a Josip Manolić je u intervjuu tjedniku Globus od 23. listopada 1992., pod naslovom „Kaznena odgovornost za autore filma o Bušiću“, čak zaprijetio njihovim uhićenjima. Medijska hajka na autore filma, producente i pokrovitelje filma vođena je nesmiljenom žestinom i u različitim intenzitetom i oblikom, traje, praktički, do današnjih dana.
 
Cilj prikazivanja filma je da se ukaže na prikriveni poguban utjecaj općenito neokomunističkih i konkretno tajno-policijskih struktura bivšeg režima u novo stvorenoj hrvatskoj državi. Zapravo, radilo se o udaru na cjelokupni neokomunistički establishment koji je bio umrežen u svim društvenim strukturama i njihovim tadašnjim frakcijama. Manolić zna reći da Tuđman nije bio za lustraciju već za pomirbu. Tu je Manolić u pravu, ali Tuđman je mislio na pomirbu s onima koji prihvaćaju samostalnu Hrvatsku stvorenu u Domovinskom ratu. Osim toga, Tuđman je znao da su Josip Perković i Zdravko Mustač udbaši i za to su mu neki prigovarali što ih je uključio u svoj program stvaranja samostalne Hrvatske. Međutim, Tuđman je stvarao državu ne s politički nepismenim jastrebovima već je koristio one s kojima je mogao ustrojiti neophodne vojne, obavještajne i političke struktura.
 
Međutim, pritom  je Tuđman kazao „bolje da su s nama, nego protiv nas, važno je da nisu okrvavili ruke“. Kada je Tuđman utvrdio da Perkovićeve ruke nisu čiste, tu noć ga je umirovio. Kasnije je Tuđman svojoj tajnici rekao: „Joža i ja smo se sukobili. Večeras je započeo naš rastanak“. Ja bih rekao, taj rastanak s Tuđmanom i njegovom ideologijom pomirbe, nije prestao jer ga Manolić s istomišljenicima, konstantno razvija borbom protiv lustracije. Dakle, od vremena prikazivanja filma o Bruni Bušiću Manolić sa svojom družinom provodi antihrvatsku politiku, koju su ti ideolozi otvoreno nazvali „detuđmanizacija“ Tuđmanove Hrvatske. To su sve razlozi zašto se Manolić suprotstavljao i filmu o Bruni Bušiću i lustraciji jer i jedna i druga situacija govori o istini tog vremena i Titinim junacima.
 
Manolić bi trebao znati da su istine već isplivale na površinu i ono što je povijest zapisala to ostaje vječno, ali ne povijest koju pišu Goldsteini i Jakovina i ostali ideološki recidivi Titinog režima. Manolić ovakav kakav jest ostat će zapisan u povijesnim tefterima kao sudionik zločina nad hrvatskim narodom, a svoju savjest mogao bih zaliječiti isprikom hrvatskom ispaćenom narodu.
 
Preporuka za pranje savjesti Manoliću i živućim istomišljenicima
 
Bez obzira na odmakle godine gospodina Manolića, ipak mu je potreban jedan savjet. Hrvatski ispaćeni narod ne bih imao ništa od toga da se sada Manoliću sudi i da završi u zatvoru. Međutim, sâm Manolić puno bi dobio kad bi se ispričao hrvatskom narodu i rekao da je služio Titinom zločinačkom režimu i da se na kraju ispričava za sve ono što je učinio u tom vremenu. To bi povijest zapisala, kao što je zapisala da velikosrpski zločinac iz Bleiburga Simo Dubaić nije mogao otići u grob i ponijeti svoja nedjela već ih je svijetu ispričao i tražio oprost.
 
Danas vidimo da je Titin režim strogo čuvao tajne Bleiburga, križnih putova i ostala nedjela, zločine i masovni genocid. Koliko su bili svjesni svojih zločina dovoljno govori jedanaest raznih pregrada u rudniku Huda Jama, gdje leži oko 3000 kostura, od čega oko 2000 Hrvata. Evo i nakon 70 godina, uz kosture, otkrivene su pletenice mladih djevojaka što potvrđuje kakvi su tamo zločinci završili da umru u strašnim mukama živi zakopani. Kako ideološka prijateljica Ive Josipovića Vesna Teršelič znade reći da za svaki zločin netko treba odgovarati. Pritom, Teršelička i Zoran Pusić ne spominju Bleiburg i Hudu Jamu, pa ih podsjećamo na nezapamćena zvjerstva režima kojeg štite. Ujedno ih podsjećamo na jednu izjavu velikosrpskog ideologa Milovana Đilasa koji je svojevremeno izjavio:„Pokolj kakav se provodio nad Hrvatima nije poznat u europskoj civilizaciji“ (Milovan Đilas, Wartime, 1947.). Tu vidimo da je i Đilasova savjest proradila, ali kasno za mnoge koji su završili u 1500 masovnih stratišta i grobišta, diljem Jugoslavije, zemlje bratstva i jedinstva naših naroda.
 

Ivan Runje

Povezane objave

Milorade, delijo, neiživljeni pederu!

HF

“Partizanska bolest” partizanskih sinova

HF

“Zaboravljen” Pelješki most

HF

Ivo Josipović ne ide na utakmice “vatrenih” jer ih ne voli

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više