»Udruge građanskog društva«, mediji i domaći Srbi na istoj strani
Demokratske izbore 1990. godine, koje je upriličio Savez komunista Hrvatske dobio je hrvatski narod, koji je htio Hrvatsku uzeti u svoje ruke.[1] Poslije izborne pobjede hrvatskog naroda politički svijet je shvatio, da nije riječ prvobitno o uvođenju demokracije u Hrvatsku, nego o nastanku nove države. Narod je htio imati suverenu državu sa slobodno postavljenim političkim sustavom i s vlastitom vojskom.
Za svjetsku političku javnost – od Koreje i Kine preko Sovjetskog Saveza do SAD – hrvatska država koja je nastajala bila je nepoznanica. Tuđi državnici su se počeli bojati hrvatske države i svoju bojazan su otvoreno iznosili hrvatskim državnicima.[2] Međutim, političko vodstvo Hrvatske postupalo je kao vlast suverene države, što je uključilo i tajnu, ali zakonitu nabavku oružja iz inozemstva već u rujnu i listopadu 1990. godine – jer je narod na izborima pokazao da želi imati svoju državu. Hrvatsko političko vodstvo bilo je sastavljeno od političara, koji su se u zemlji i inozemstvu prekali u području politike i to djelovanjem protiv politike prijašnje jugoslavenske jednostranačke vlasti i u područjima gospodarstva, obrane i kulture, a uz hrvatsku političku vlast stajala je i Crkva sa svojim povijesnim i suvremenim političkim iskustvom.
Hrvatska država bila je otvoreno napadnuta od jugoslavenske vojske izvana i iznutra, jer su jedinice JNA bile zakonito smještene u Hrvatskoj, a tom napadu pridružio se velik dio domaćeg ruralnog i pokrajinskog srpskog življa. Međutim, Republika Hrvatska se obranila od tad „treće najjače vojske u Europi“ i dobila rat protiv nje u Hrvatskoj. Hrvatska vojska bila je mnogoljudna; svi branitelji imali su otprije vojnu naobrazbu; postojao je sposoban i školovan časnički zbor; građani i poduzeća imala su financijske pričuve; država je imala kapital i korisnu monetarnu politiku, u vojsci su postojalo stručno i tehničko znanje. Za cijela vrućega rata, ali i za održavanja dugačke crte razdvajanja od srpskih pobunjeničkih snaga u nekoliko područja, hrvatsko gospodarstvo bilo je u punom zamahu. Radio je bankovni sustav, odvijala se industrijska proizvodnja za izvoz i za hrvatsku vojsku, radile su rafinerije nafte i proizvodnja gnojiva, proizvodili su se lijekovi i vakcine, gradili su se i isporučivali brodovi, a najobilnija žetve pšenice u hrvatskoj povijesti 1990. godine[3] zajamčila je opskrba nasušnom hranom građanstva, vojske i prognanika iz Hrvatske i izbjeglica iz BiH. Inozemni dugovi hrvatske državu bili su zanemarljivi.
Hrvatska država znatno je pridonijela zaštiti i obrani BiH, stvaranjem i naoružavanjem Hrvatskog vijeća obrane, ali i opskrbom Armije Bosne i Hercegovine te djelovanjem protiv srpskih i srbijanskih vojnih snaga izravno iz Hrvatske i prije izvođenja redarstveno-vojnih akcija Bljesak iOluja. Djelovanje hrvatskih vojnih snaga u BiH bilo je opravdano ugrozom cjelovitosti i opstanka Hrvatske i BiH, koje su dvije države na istoj zemlji Nije se smjelo dopustiti da krajinska vojska i srpska vojska u BiH uz potporu srbijanske vojske nadziru ključno strategijsko područja ukupnog prostora RH i BiH. Usporedba obrane i sudbine Srebrenice i Bihaća, dviju „zaštićenih zona“ UN u Bosni i Hercegovini, pokazuje ne samo to, da je Hrvatska pružila pomoć narodu BiH, nego pokazuje i snagu hrvatske države. Narod se aktivno uključio u obranu Hrvatske, ali je hrvatska država vodila i organizirala sve narodne poslove: politiku i geopolitiku, gospodarstvo, zaštitu i kulturu. Posebno vidnu, važnu, korisnu i spasonosnu ulogu u tomu teškom razdoblju hrvatske povijesti imala je državna Hrvatska radiotelevizija.
Ubrzo nakon prestanka rata i potpisivanja Daytonskog sporazuma 1995. godine počelo je slamanje i kroćenje hrvatske države što je neizbježno vodilo slabljenju naroda. Slabljenje hrvatske države domišljeno je u Europe i počelo se provoditi takozvanom „političkom izolacijom“ Hrvatske i proglašenjem hrvatskog predsjednika autoritarnim vladarom. Hrvatska je pod ucjenom morala dopustiti podmuklo podrivačko djelovanje „udruga građanskog društva“, a pritisci na Hrvatsku su dolazili iz Bruxellesa zbog hrvatske politike obnove u ratu razorenih domova, povratka srpskih izbjeglica, ali i od tužiteljstva Međunarodnog suda u den Haagu, zbog navodnih ratnih zločina Hrvatske vojske. Tužiteljstvo je optužilo ukupno hrvatsko političko vodstvo za smišljen i organiziran progon Srba iz Hrvatske te smišljeno izvođenje ratnih zločina i genocida. (Prizivni sud Haškog sudišta konačno je odbacio zlobnu postavku tužiteljstva, ali su Hrvati pod tom sumnjom živjeli punih petnaest, a pod optužbom punih sedam godina.) Plaćene „udruge građanskog društva“ sustavno su putem medija jačale utjecaj manjina u domaćoj politici i utjecaj srpske politike u Hrvatskoj. Određeni domaći političari proglasili su Hrvatsku napadačicom na BiH, a u nekim političkim krugovima obnovljena je i postavka o genocidnosti hrvatskog naroda.
Smrću predsjednika Franje Tuđmana, koji je iz političkog vodstva bio uklonio mnoge političare, koji su pomogli obnovu hrvatske države, hrvatski narod ostao je bez političkog vodstva. Dvjema promjenama Ustava pod konac 2000. godine razoren je hrvatski politički sustav. Pod novom vladinom koalicijom službenom ideologijom Hrvatske postao je antifašizam, a temeljnom geopolitičkom strategijom Hrvatske postala je „pomirba“ u regiji, koja se sastojala u popuštanju zahtjevima srbijanske politike i politike Republike Srpske u BiH. Takav pristup zadržale su i slijedne nove vlade HDZ-a, čije je vodstvo provodilo „detuđmanizaciju“ stranke i hrvatske politike.
Kroćenje hrvatske države od „međunarodne zajednice“ i politički procesi unutar Hrvatske stvorili su sadašnje teško stanje u Hrvatskoj i mučan život naroda. U Hrvatskoj je industrija skoro nestala. Ukupna razina političkog razumijevanja i uporabljivog znanja se srozala. Smanjile su se organizacijske sposobnosti u narodu. Tehnologija se nije nakupljala puna tri desetljeća. Inozemni dug države nezaustavljivo raste. Pravosuđe je u rasulu, a zemljom vlada potpuna pravna nesigurnost. Korupcija i dalje cvjeta. Politika se vodi iz medija, umjesto da politika vodi medije. Najsposobniji i najbolje školovani ljudi napuštaju domovinu. Hrvatska je ostala bez vodećeg sloja u politici, gospodarstvu, sigurnosti i kulturi. Narod je ostao bez vodstvoa Hrvatska je 1991. godine svladala srbijansku i domaću srpsku agresiju, ali bi sesad i u doglednoj budućnosti teško mogla obraniti, ako bi bila napadnuta.[4] Političko, gospodarsko, sigurnosno i ljudsko stanje u Hrvatskoj toliko je slabo, da narod već uviđa da u hrvatskoj državi nema prave vlasti. Državna vlast je svedena na uzimanje poreza i na provođenje ovršnih prijedloga. Na vidiku je samo daljnje slabljenje države i propadanje naroda. Hrvati opravdano postavljaju pitanje: Što sad, nakon dvadeset pet godina samostalnosti hrvatske države? Čemu sad služi hrvatske država? Sadašnji dvadeset petogodišnjaci jamačno ne znaju kako je jaka bila hrvatska država kad je bila obnovljena. Tko im sad može reći da naša država opet može postati jakom.
Bilješke:
[1] Franjo Tuđman opravdano je predložio da se dan trideseti svibnja, kad je počelo zasjedanje novoizabranog sabora, proglasi Danom državnosti.
[2] Američki veleposlanik u Beogradu izrazio je već 2. lipnja svoje negodovanje zbog sadržaja djela Franje TuđmanaBespuća povijesne zbiljnosti i zbog Tuđmanova predizbornog govora u Sesvetama, u kojemu je rekao da „nasreću njegova supruga nije ni Srpkinja ni Židovka“. Izraelski dužnosnici izrazili su zabrinutost zbog mogućih „hrvatskih raketnih napada“ na zrakoplove, koji su zračnim prostorom Hrvatske prevozili ruske Židove, koji su se naseljavali u Izrael. (U isto vrijeme stotine izraelskih državljana svakog vikenda bezbrižno su se kockale u zagrebačkom hotelu Esplanade i u pulskom hotelskom sustavu Arena.) Mnogi državnici koji bi posjetili Hrvatsku upozoravali su hrvatske državnike, da s kane osamostaljenja Hrvatsku, jer bi raspad Jugoslavije bio mogući uzorak za raspad Sovjetskog Saveza, koji se rasuo i prije raspada SFRJ. U izbornoj kampanji predsjednik stranke SKH-SDP nazvao je tadašnju narodnjačku stranku HDZ „strankom opasnih namjera“.
[3] Požnjeveno je 1,400.000 tona pšenice, a prethodna najobilnija žetva bila je 1941. godine.
[4] Ako bi napad došao od koje članice Atlantskog sveza, savez ne bi bio duža
n braniti Hrvatsku, a interventne snage saveza broje samo pet tisuća vojnika, koji imaju rok za intervenciju 48 sati. Toomas Hendrik smatra da u slučaju mogućeg napada Rusije na Estoniju njegova zemlja ne bi bila zaštićena, jer bi „ruske snage doprle od granice dviju zemalja do glavnog grada Tallina za samo četiri sata.