Šerif hanuma Matardžić

Pod kulom Bakibegovića

 

 

Bilo je to baš na prvi dan posta ramazana u 4  sata u jutro, kad je proglašeno po Gradu: Idu dušmani na Grad. Neka se u Grad skloni sve, što nije za puške. Zbilja ni po sahata iza toga proglasa, čulo se pušketanje sa istočne strane Grada brdom preko vinograda. U Maloj varoši do 50 građana, koji su mogli baratati sa oružjem i jedno 150 askera redife (rezerve).

Starci, žene i djeca skloniše se u Grad od krupe puščanih zrna. U Grad navalio svijet iz bližnjih mahala Cernice i Vakufa, dok se svijet iz Barnosa sklonio u obližnju kuću Hasan-age Serdarevića, koja tad bi najbolja.

U Gornjim se Barnosima zaklonio svijet u kuću Hafiza Mataradžića. Iz mahale Raspasca skloni se svijet u kuću Hadžiosmanovića. U kuli se Bakibegovića bilo zatvorilo nekoliko boraca, koji su kasnije primorani napustiti kulu, a dušmani je zapalili, kao i svu mahalu Prekopce što su zapalili.

Pod kulom Bakibegovića stajala kmetica istog Bakibegovića, žena Ante Pupića. Ona  držala u naramku nejako muško dijete zavijeno u čiste pelenice. Dijete bilo njezino vlastito. Tu k njoj s dušom u ustima, dotrča jedan od dušmana i stade joj govoriti, da je ona turkinja. Jadna mu se žena klela i preklinjala svime  i svačime, da ga uvjeri, kako ona nije turkinja, već kršćanka. Kad kletve nisu urodile plodom, u ljutoj se nevolji počela pred njim krstiti, ali joj ne pomože.

 

Nemilosrdan nemilosrdnik, kao što su vazda nemilosrdni nemilosrdnici prema svemu, što nije njihovo, zgrabi dijete iz naručja materina i brže ga razvije. Pelene dječje metnu u šarpelj (kožni torbak), a djetešce pred očima materinim raspara velikim nožem ispod trbuha pa sve do pod vrat.

Iz Mataradžića kuća zatvoreni ukućani borili su se i branili junački, odbijajući navale napadača. Radi silna puškaranja izmicala im je municija i prije nego li je posve nestalo, pribavljena bude borcima druga municija, a pribavila im je ona hrabra i odvažna ženska glava, od koje se nisu niti u snu nadali, toliko požrtvovnom domoljubu. Odlučila se naime mlada i junačna djevojka Šerifa hanuma Mataradžića na odveć smion čin, sa još jednom djevojkom svojom jaranicom Pašanom Hadžića, te njih dvije odoše u grad po municiju. Od muških niko se nije mogao maknuti, jer ih je i onako malo bilo u kućama Mataradžića, a valjalo im je braniti žene i djecu od noža neprijateljskih vojnika.

 

Šerifa hanuma sa svojom drugaricom išla brdom Radovinjom. Kako su djevojke bile na oku vojnicima nisu se oni obzirali, što su ženskadija, nego su pucali na njih iz svojih pušaka, ali ih ne pogodi nijedno puščano zrno i one obadvije prezirući zvižduk neprijateljskog olova, prispješe u zaklon tvrđave neozlijeđene.

Kad je stigla u tvrđavu, Šerif hanuma i stala pred zapovjednikom tvrđave, potegne i okrene prema njemu malu pušku, što ju je sa sobom ponijela i podvikne svojim gromkim djevojačkim glasom:

– Džebhane (municije) mi, murtatine (izdajice), daj, braća mi izginuše!

Zapovjednik se našao u čudu i čisto se neugodno zbunio na odvažan povik odvažne djevojke, a kad se snašao odgovorio susretljivo:

– Aman, hanuma, ustrpi se, sve će ti se dati, što želiš. U obrani tvrđave nisam znao, šta ti manjka braći. Džebhane imamo u tvrđavi, pa ćemo je dijeliti i pomagati se, dok je teče, a onda, što nam Allah da.

Izgovorivši to na brzu ruku naredi s mjesta, da se hanumi donesu dva sanduka. Da njoj i njezinoj drugarici bude zgodnije i lakše ponijeti džebhanu, odredi zapovjednik, te se dovede i jedna mazga, pa se na nju natovare sanduci s municijom.

 

Šerifa hanuma zatraži još džebhane, prije nego je pošla. Brže se bolje donesu i druga dva sanduka, od kojih jedan uprti na leđa sama hanuma, a jedan njezina drugarica. Uprtivši tako sanduke potjeraju mazgu i pođu za njom iz grada.

Jedno da zapovjednik uvjeri mladu hanumu, kako nije opravdano njezino mišljenje o njemu, a drugo da djevojkama prolaz bude što sigurniji, dadne im u pratnju nekoliko askera, dobro oboružanih. Askeri su ih pratili samo dio puta, a onda se hitrim skokom povratili natrag u grad, prepustivši djevojke s mazgom njihovoj sudbini.

 

Dok su se askeri poplašili i pobjegli od pucnjave neprijateljskih džeferdara, do tad su djevojke nesmetano koračale naprijed, a pratilo ih zujanje zrna, koja su neprijatelji namijenili neustrašivim djevojkama. Imale su prevaliti oko 3 kilometra puta, a da se ni za što nisu mogle zakloniti osim nešto malo za kuće, i to na jednom mjestu, a za tako duga i opasna puta.

Kad je hanuma prispjela kući, već su bili neprijateljski vojnici zapalili kulu Hasana Mataradžića i crni dimovi se ko zastave vili nebu u visine.

 Neprijatelj je prije nje došao k njezinoj kući s donje strane dvorišta i na donja vrata. Namjera mu je bila provaliti u kuće, sasjeći što u njima nađe, pa ih porobiti. S druge strane kuće Šerifa hanuma došla s Pašanom, te im vrata budu brže otvorena, a njih dvije utjeraju mazgu. Istom se brzinom opet vrata zatvore, mazgu otovari, a djevojke isprte sanduke.

Kako nisu puške pucale iz kuća, držao je neprijatelj, da u njima već od ljudi i nema nikoga, pa će ih biti lako opljačkati. Vrata su dvorišta, pred kojima je stajao neprijatelj, bila vrlo dotrajala i slaba, što ga je uvjeravalo, da ih ne će biti mučno otvoriti. Izvadi nož iza pasa i stade potkopavati bravu, snimati erezu (gvozdena prečka). Čim se ereza skine, tim su otvorena vrata.

 

U kućama se i u dvorištu šutjelo, a neprijatelj je radio svoj započeti posao. Kad se vidjelo, da se ne će okaniti obijanja vrata, došapnuto je djevojkama, koje su se u kućama odmarale od napora. Pašana nije mnogo marila, mrtva umorna, ali je poput ljuta risa skočila na noge lagane Šerifa hanuma i zgrabivši pušku mimo brata, časom sleti k vratima dvorišta.

Neprijatelj nije pometao svog rada, ni ne sluteći, što mu se sprema kroz vrata iznutra. Na vratima nalazila se jedna pukotina, kroz koju je hanuma mogla nazrijeti neprijatelja pred vratima.

Oh, kako su joj osvetom uskipjele mlađahne grudi! Kako joj je srce burno udaralo s čina, koga će evo sad izvršiti! Ogleda pušku je li pouzdana, uvjerivši se, da je ne će izdati, prinese joj zjalo k pukotini vrata, a onda je zaždije. Puška pukne, neprijatelj hukne i mrtav se svali na tlo pred vratima.

 

Tako jedan neprijatelj pade od ženske ruke. Iz Grada se međutim muški podržavala vatra na neprijatelja, a ovi su opet muški odvraćali vatru na tabije, odakle su puškarali branitelji.

Nema zbora neprijatelji su bili prigustili svojom pucnjavom, te branitelji u Gradu nisu imali kad opskrbljivati se vodom,  te su žene i djevojke preuzele to na djelo i donosile vodu, da branitelji Grada i naroda imaju čime gasiti žeđu.

Od početka u 6 sati iz jutra, pa do 4 sata poslije podne nije popuštalo puškaranje ni s jedne strane. Svakako se neprijateljski vojnici ne bi bili tako lako prošli Grada, i Bog zna, kako bi se pri kraju svršila njihova navala, da nije Gradu došla pomoć.

 Na Kuli ranjeni je, Omer-aga Paić zapovijedao nad 90 korduna i sa svih je 90 njih pohitio, pomoči ostaloj svojoj braći, obraniti Grad i odbiti navalu neprijatelja.

 

Čim se oglasilo, kako se primiče pomoć, počela je popuštati vatra s neprijateljske strane, a okolo 6 sati je zamuknula posve. Neprijateljske snage ostaviše Grad i pobjegoše, da se više nikad ne povrate.

Za ove navale i opsade Grada palo je mnogo manje mrtvih i ranjenih branitelja nego li neprijateljskih vojnika, jer su se prvi branili iza zidina, a drugi su navaljivali otvorenim prsima.

Kad se sve stišalo i minula svaka opasnost, ustanovljeno je pod sigurno, da je palo na mrtvo 6 branitelja – građana, i, 3 su bila ranjena. Nije se mogao ustanoviti broj poginulih i ranjenih neprijateljskih vojnika, već se jedino moglo bez ikakva pretjerivanja ustvrditi, da ih je navala na Grad skupo stajala.

Ubrzo poslije ovoga okršaja naiđe neki paša kroz Grad. Usput je negdje od nekoga čuo za junaštvo Šerife hanume Mataradžića, te odmah upita za nju. Čim je odsjeo u Gradu, zaželi je vidjeti. Djevojci nije bilo do tog, ali se morala opremiti i otići s bratom u Grad, i ondje predstaviti paši.

Ugledavši pred sobom paša, junačnu djevojku, vrlo se obradova i pohvali je dostojnom i laskavom riječi. Obeća joj ujedno, da će za njezino junaštvo čuti i sultan u Carigradu.

Svrši paša svoj pohvalni govor. Otpusti djevojku najmilostivije. Ona se ponosito i zadovoljno, svjesna svoje zasluge, vrati svome domu.

Paša bi gospodar zadane riječi i obećanja. Nije mašilo mnogo vremena, a Šerif hanumi stigne nišan (orden) od sultana. Uz nišan joj doznačena i novčana nagrada od 250 groša, što ih je imala podizati svakog mjeseca.

*Prema jednome od zapisa iz knjige: Buconjić, Nikola. Povijest ustanka u Hercegovini i boj kod Stoca. Mostar: <S. a.>, 1911.

 

Nikola Šimić Tonin