Hrvatski Fokus
Religija

SOLUS CATHOLICUS – Nepoznavanje crkvenoga duha

Župničko poslanje puno je stresa i briga

 
 
Služba župnika u svakome mjestu na osobit način je vrlo težak i odgovoran zadatak koji je svećeniku povjeren od strane biskupa i Crkve, a na svećenički poziv osoba je pozvana od samoga Boga. Zato je uvijek potrebno svećeništvo Kristovo gledati sa aspekta i perspektive transcedencije, kao zvanje koje je osobi darovano od Boga za Crkvu i služenje ljudima. Ali ono što je najvažnije jest činjenica da svećenik koji vrši župničku službu na nekoj župi jest onaj koji vodi zajednicu, koji svojim poslanjem upravlja zajednicom i ima veliku odgovornost privoditi ljude Bogu. Kada svećenik dolazi na novu župu u koju je poslan, za njegovo poslanje vrlo je bitno da ima podršku od vjernika, da mu oni u njegovoj službi pomognu kako bi se novi župnik osjećao što god je moguće više kvalitetno i tako obavljao novu službu koju mu je povjerena. Je li uvijek tomu tako? Na žalost nije! U jednom većem dijelu slučajeva jedan dio onih koji se nazivaju vjernici postaju „sitne duše“, ne prihvaćaju novoga župnika, otežavaju mu njegovo poslanje, svećenik često puta nailazi na nerazumijevanje i neshvaćanje od onih koji bi mu trebali biti podrška, a zapravo se događa da su mu baš ti navjeća oporba. A baš oni koji se u najvećem slučaju nazivaju vjernicima u nekim segmentima preziru svećenika koji im je povjeren na službu, umjesto da čovjeku pomognu u njegovom radu i djelovanju.
http://hrvatski-fokus.hr/wp-content/uploads/2015/07/minchew_2191000b.jpg
Župničko poslanje, vođenje jedne župe puno je stresa i briga. I baš zbog toga svećenik, osobito ako je riječ o mladoj i neiskusnoj osobi koja odmah nakon mlade mise dolazi na tu službu ili nakon službe kapelana – posebno je ranjiva osoba kojemu je potrebna podrška, pomoć, ljubav i molitva onih kojima je povjeren na službu. Dobar dio onih koji sebe nazivaju vjernicima često puta smatraju kao je njihovo selo ili župa „centar svijeta“, kako bi se biskup trebao ponašati prema njihovim vlastitim nahođenjima i hirovima i raditi na onakav način kako su oni sebi zamislili. I kada se dogodi da biskup želi upravo na tu župu staviti novoga svećenika, upravo ti, ti „veliki“ vjernici ponašaju se farizejski – oholo i bahato se inate, ne prihvaćaju biskupovu odluku. Čak štoviše, oni bi naređivali i određivali biskupu kojega svećenika da im udijeli na službu, kao da se njih treba nešto posebno pitati. Crkva je zajednica ustanovljena od Isusa Krista, a Isus Krist je Crkvu povjerio apostolima i njihovim nasljednicima – biskupima – da ju vode. Upravo iz toga Kristovog autoriteta, biskupi kao temelji jedinstva jedne biskupije imaju vlast upravljanja zajednicom – biskupijom – i dužan je brinuti se i skrbiti o pastoralnom djelovanju u svojoj biskupiji.
 
U tome su mu prvi suradnici svećenici. I upravo tim Kristovim autoritetom zdrave i kvalitetne crkvenosti biskup raspoređuje službe u svojoj biskupiji, ima u njoj suverenu vlast i nije nužno da ikoga pita za savjet, a najmanje nekoga od tih velikih „vjernika“ koji bi svećenika kojega ne prihvaćaju i priznaju utopili u „žlici vode“ da mogu, a jedan dio upravo tih vjernika to i čini ometajući normalan pastoralni rad u župi neprestano rovare protiv svojega župnika. To je tvrdoća srca i duše, to je farizejština. I onda se još mnogi čude zašto niki svećenici na župama psihički obolijevaju ili padnu u alkoholizam ili neki drugi porok. Jednostavno zbog negativnog ozračja na župi kojim su okruženi od strane onih koji bi im trebali pomoći. Nije li to pomalo licemjerno od strane nekih „vjernika“. Eto, prošlo je već deset godina od smrti vlč. Zdravka Arića, mladoga svećenika koji je preminuo u 31. godini života. Bio je dodijeljen na službu župnika u novoj župi. Tamo je službovao točno godinu dana prije svoje smrti. A dogodilo mu se to da od jednoga vrlo glasnoga dijela „velikih vjernika“ nije bio prihvaćen. Cijelo vrijeme su mu pravili probleme u njegovom pastoralnom radu.
 
Bili su mu vječna oporba, a imali su o sebi visoko mišljenje o svojem vjerničkom identitetu. Pokojni Zdravko, moj prijatelj živio je cijelo vrijeme u stresu i nije mogao podnijeti tu situaciju. Preminuo je 19. srpnja 2005. godine, a bio je svećenik od formata. Doista tužna priča. I to na žalost nije jedni slučaj. Baš oni koji imaju visoko mišljenje o sebi da su „vjernici“ najviše rogobore protiv svojih svećenika, umjesto da tim ljudima pomognu u vršenju njihove teške, slojevite i odgovorne službe, budu poslušni biskupu u njegovoj odluci što je dobro za župu, prestanu se bahato inatiti. Jer – mjerilo kvalitetnog vjerničkog života jest i prihvaćati odluke crkvene vlasti u vezi pastoralnih pitanja. To je duh istinske crkvenosti. Sve drugo je nepoznavanje crkvenog duha. A trebat će prilično vremena da se mentalni sklopovi mnogih promijene u tom smislu, a dokle god se to ne dogodi, imat ćemo svećenke koji će biti na dobrom putu da prođu kao Zdravko, ako ne tako, onda će takvo postupanje ostaviti trajan ožiljak u njihovom srcu i poslanju.
 

Vlč. Pavle Primorac

Povezane objave

Molitva Velikog Zavjeta

HF

Predstavljen Zbornik fra Bernardin Sokol

HF

Nikičina bolest

HF

Film posvećen Kristovom raspeću

HF

Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. Prihvati Pročitaj više