Svaki čovjek, a osobito kršćanin pozvan je na osobit način biti solidaran prema drugom čovjeku i to u svakom trenutku njegova života i u onoj životnoj situaciji kada je to najpotrebnije. Na to smo pozvani bez obzira koje je taj objekt naše solidarnosti boje kože, nacije, vjeroispovijesti i svjetonazora. Gdje god njegujemo taj duh, tu se odmah događa duh ljubavi, dobrote, milosrđa, onih kreposti koje kvalitetno obilježavaju ljudsku narav, prožimaju je i pomažu da ona bude sveobuhvatnija u našem životu. Međutim, uvijek se trebamo duboko u svojoj savjesti upitati njegujemo li duh solidarnosti sa onima koji žive i koji nas gledaju „s druge strane horizonta“?
Johan Baptist Metz
Drugim riječima, s onima koji su sada kod Boga, koji su prisutni u drugoj, duhovnoj dimeniziji našega ljudskoga postojanja? Da li u našem društvu, osobito hrvatskom društvu imamo ljude, javne osobe koje će njegovati duh solidarnosti upravo prema takvim ljudima, osobito žrtvama totalitarnih režima, bez obzira o kojem je totalitarnom režimu riječ? O tome je prije mnogo godina veliki teolog Johan Baptist Metz govorio u sklopu svoje kapitalne „političke teologije“. On govori kako naša solidarnost ne smije biti samo ograničena na ovaj svijet, niti vezana samo na ovo vrijeme. Čak dapače! Solidranost prema žrtvama totalitarnih režima je jako bitna, ona je i kršćanska iz razloga što je Isus prolio svoju krv za svakoga čovjeka. I gledati stvarnost iz perspektive kršćanskog i integralnog humanizma zapravo je ono što bi svaki kršćanin trebao u svojem djelovanju, shvaćanju žrtava njegovati. Solidarnost sa žrtvama totalitarnih režima pokazala je i pokazuje na osobit način naša predsjednica sa karizmom Kolinda Grabar Kitarović.
Ona ne samo da je otišla u Jasenovac i osudila totalitarni fašistički režim, pa zatim na Bleiburg, gdje je osudila komunizam, nego je i u Izraelu ovih dana osudila sve režime koje su napravile zlo čovječanstvu – i nacizam, i fašizam, i komunizam. Predsjednica je osoba, koja, kada je o žrtvama riječ, upravo kršćanski promatra stvarnost. Isus Krist se svojim utjelovljenjem sjedinio sa svakim čovjekom i upravo smo mi kršćani pozvani kristološki promatrati stvarnost oko sebe – i tako promatrati univerzalno žrtvoslovlje. Sa svakom žrtvom njegovati dimenziju suosjećanja. Velika je grješka drugog, a i trećega hrvatskog predsjednika što oni nisu gledali žrtve s tom kršćanskom solidarnošću. Nisu u svojim načinima promišljanja njegovali duh solidarnosti, nisu imali viziju i širinu u tom kontekstu, nego su iz svojih prizemnih političkih i pristranih stavova zauzimali stav prema žrtvama rata i poraća. To se osobito odnosi na Drugi svjetski rat, ali i na Domovinski rat.
Neprijatelji Hrvatske, komunisti i velikosrbi, neprestano su apsolutizirali zločine koje su ustaše počinili za vrijeme Drugoga svjetskoga rata i pojedinačne zločine za vrijeme Domovinskog rata, a svakoga onoga koji bi se podigao protiv njihove apsolutizacije i neistine nazivali bi ga „revizionistom“, „relativizatorim“ i onoga koji te zločine umanjuje. Čak štoviše, veličali su i još uvijek veličaju diktatora i skorojevića Josipa Broza i ne osuđuju dovoljno četničke i partizanske zločine. Upravo zbog takvog titoističkog fanatizma iz čije perspektive oni promatraju stvarnost oko sebe, i nisu spremni prihvatiti da su titoisti i partizani učinili brojne zločine – ne mogu smisliti hrvatsku predsjednicu. A ona ne čini ništa drugo, nego promatra stvarnost iz kršćanske perspektive. Ona je osoba koja ima karizmu i snagom te karizme želi nadići sve podijele u društu, osobito one podijele na lijeve i desne. Mislim da, kada je u pitanju način sagledavanja žrtava uvijek treba stvar promatrati kristocentrično i humanistički. Jer, Bog voli svakoga čovjeka. A lijepo je znati da tim putem ide hrvatska predsjednica.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više