Sva pomoć u Bosnu stizala je preko Zagreba, a ne Beograda
Od svega što se moglo čuti u danima obilježavanja dvadesete obljetnice “Oluje”, najvažnijim mi se čine jedno pitanje i jedan zaključak. Pitanje je jesu li Amerikanci znali baš sve detalje ili ih je Franjo Tuđman preduhitrio da Hrvatsku skroje po nekom “daytonskom” šnitu (Plan Z-4)? Zaključak je, pak, da je „Oluja“, u kojoj je Hrvatska početkom kolovoza 1995. munjevito, “blitzkriegom”, za svega 84 sata, vratila pod kontrolu Kninsku krajinu, spriječila da Bihać postane nova Srebrenica.
Sklapanje istinitog historijskog mozaika od posebnog je značaja za BiH, jer zemlja je još u fazi inertnog i dirigiranog semantičkog kaosa; za razliku od Hrvatske, gdje minuli rat nazivaju Domovinskim, rat protiv Bosne još nije dobio svoje ime. Doduše, dali su mu nadimak “nemili događaj”!? A (pogrješna) semantika je, tvrde ispravno lingvisti, u izvoru svakog konflikta. Nasreću, neke grješke je moguće popraviti.
Oslobodilačka akcija „Oluja“, kako to tvrde i Amerikanci, spriječila je da Ratko Mladić u Bihaću pobije čak 40.000 ljudi, dakle, pet puta više nego u genocidu u Srebrenici. Toga se ovih dana prisjeća i bivši američki veleposlanik u Zagrebu Peter Galbraith, koji je o tome u srpnju 1995. u Washington slao upozoravajuće depeše. Zato se Hrvatska, čak ni ona Tuđmanova, ne može nazivati agresorom na BiH, onako kako to govorimo o Srbiji. Ne samo što nije spriječila genocid u Srebrenici, Srbija je lokalnim Srbima osiguravala glavnu vojnu i političku logistiku u ratu protiv BiH. A da nije bilo Hrvatske, možda bi najveća evropska masovna grobnica poslije Drugog svjetskog rata danas bila u Bihaću. Samo preko zagrebačkog, a ne beogradskog aerodroma, Bosni je, kada je to bilo najpotrebnije, stizala najvažnija pomoć. Bez ikakvog cinizma, aktualni hrvatski premijer (Zoran Milanović), kao nijedan prije njega, nije bio vikend ratnik u BiH!
Galbraith u srponju 1995. u Washington slao upozoravajuće depeše
Bez obzira što je Bakir Izetbegović “slobodno” prošetao beogradskim sokakom (Knez Mihajlovom), za mnoge Bosance i danas, 20 godina kasnije, nije isto hodati Zagrebom i Beogradom. Iz srbijanske, a ne hrvatske prijestonice, još stižu i Interpolove potjernice protiv onih koji su branili Srebrenicu ili Sarajevo. Uistinu, „Oluja“ je slomila kralježnicu velikosrpskom projektu, zaustavila rat i omogućila da krenu mirovni pregovori u BiH – do Dejtona; sve ostalo su nijanse. Toliko što se tiče američkog učešća i lingvističke preciznosti!
No, bilo je i tragičnih grješaka u vezi s “Olujom“ kada se radi o hrvatskoj strani. Međunarodni faktor se također nije proslavio, pa se, nakon svega, još posipa pepelom po glavi. Kad je, dakle, riječ o egzodusu 220.000 hrvatskih građana srpske nacionalnosti – to su ljudi koje je nacionalistički Beograd predugo indoktrinirao i politički upotrebljavao. A onda proglasio “poplašenim zečevima” koji bježe. Upravo tako ih je nazvao Slobodan Milošević!
Pripisivati samo Zagrebu njihov ništa manje olujno-ekspresni odlazak iz vlastite domovine, nije puna istina; niti je korisno za pomirenje. Pobjednici su tek bili razbili mit o “nepobjedivosti” svesrpske armade (naoružanog naroda), pa nisu uspjeli odmah zajamčiti njihova građanska prava. Organizatori “balvan revolucije” godinama su, pak, spremali zbjegove vlastitom narodu, da bi na koncu pokušali izjednačiti agresore i branitelje. I da bi se pokušali izvući nekažnjeno!