Trusina se nikada ne će zaboraviti

Licemjerno zauzimanje Stranke za BiH za teslićke Hrvate

Sve dok na bošnjačkoj političkoj i vjerskoj strani postoje žrtve, građansko-vjerskog beha sukoba za teritorij, samo njihove, njihova naroda, a na svim drugim beha stranama sudionicima sukoba samo zločinci i ubojice, ne može se govoriti o nekoj zajedničkoj ni sadašnjosti, a još manje budućnosti. I to je naprosto razumljivo. Jer kako da zajedno u bosanskoherecgovačkoj kući, u beha granicama, živi žrtva i zločinac, branitelj i agresor, takav zajednički život, u istoj kući, a Bosna i Hercegovina je kuća svojih naroda, nemoguć je čak i među braćom, ako bi jedan od njih bio žrtva drugog. Takav bošnjački diskriminatorski odnos prema drugim beha narodima nikako nije u službi gradnje međunacionalnog i međuvjerskog povjerenja, kao preduvjeta, temelja neke zajedničke beha budućnosti. Stoga bošnjački govor o održivosti Bosne i Hercegovine kao multizajednice nema nikakvo uporište, pa čak mnogi od njih ni sami ne vjeruju u to što govore. Stalno izmišljati i povećavati broj stradalih na svojoj bošnjačkoj, te umanjivati broj ratnih žrtava na drugoj, hrvatskoj federalnoj strani prljavi je politički posao manipuliranja žrtvama. U konačnici žrtve takve diskriminatorske bošnjačke politike prema mrtvima bit će oba federalna partnera.

Komušina

Stoga ubrzano nestajanje Bosne i Hercegovine odvija se upravo kroz diskriminatorski bošnjački pristup žrtvama beha sukoba, što je bio slučaj i u poslijeratnoj Jugoslaviji. I u jednoj i u drugoj, tim  poslijeratnim tvorevinama, Jugoslaviji i „Jugoslaviji u malom“, Bosni i Hercegovini, brojniji jugoslavenski narod Srbi, i brojniji u beha federaciji Bošnjaci, niti su priznavali, niti priznaju žrtve rata drugih naroda, a u isto vrijeme broj svojih žrtava deseterostruko, pa i stostruko, uveličavali i uvećavaju, dok one s druge strane toliko puta umanjivali i umanjuju.

U multi društvu u kojem čak ni žrtve rata nisu jednako tretirane, poglavito ako se to odnosi na žrtve malobrojnijeg naroda, onda se tu ne može nikako govoriti o miru, slobodi i istini. Stanjima tolerancije, suživota, jednakosti i ravnopravnosti, sastavnica takvih zajednica. Jer, kako graditi beha tolerantnu i dijalošku sadašnjost Bosne i Hercegovine ako se čak i djeci žrtvama beha rata prilazi vrlo selektivno, diskriminatorski, odnosno vrlo radikalno po nacionalnom i vjerskom identitetu. Kako to, naime, da hrvatska djeca ubijena u Vitezu, njih osmero, od strane „nenaoružanih“ Muslimana, ili ona trinaestogodišnja djevojćica kojoj su, opet „nenaoružani“ Muslimani  u napadu na njeno selo Ćifluk, koja je za Božić kradom došla iz izbjeglištva sa otcem u napuštenu kuću da ponese nešto za proslavu tog najvećeg kršćanskog blagdana, odbiju obadvije noge a otca joj ubiju na kućnom pragu, nisu jednako tretirana kao i muslimanska djeca ubijena od strane Srba u Sarajevu. Ne može se Bosna i Hercegovina graditi na tolikoj nepravdi prema mrtvima, prema žrtvama djece, čije nevine žrtve vape do neba za istinom. Istinom koja nikada nije ostala trajno zatrpana, koju nikakvi režimi, sile, brojevi naroda, isključivosti, nisu mogle držati pod zemljom.

„Zemljica se zaklinjala raju, da se tajne sve saznati moraju“, jer bošnjačko vodstvo kojeg predvodi sin ratnog zločinca Alije Izetbegovića, koji je i zapovijedao ubijanja djece, žena i staraca, zna i poznaje sve te isilovske zločince. Oni su proizvod Izetbegovićeve islamskodeklaracijske politike, koja kaže „Najveće zlo koje su kršćani počinili je to što nisu prihvatili Poslanika (Muhameda), kojega im je Bog poslao s Kuranom“. Zbog te islamskodeklaracijske politike Alije Izetbegovića, koja je u najvećoj mjeri i bila razlog beha krvavog sukoba, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini se više bore za žrtve muslimana diljem svijeta, negoli za hrvatske, i srpske, žrtve beha sukoba.

Sve to govori o vjerskoj radikalizaciji i fundamentalizaciji Bošnjaka, što nikako nije put izgradnje demokratske i multi beha zajednice kršćana i muslimana, kršćanstva i islama. Ne čudi stoga što se Bošnjaci okupljaju i brane muslimanske žrtve s terorističkim poveznicama na Bliskom istoku, a ne vide i ne protestiraju pred svojim vodstvima za jednako tretiranje žrtava hrvatske djece u beha sukobu, i hrvatskih povratnika na svoja ognjišta na federalnim prostorima.

O strahotama muslimanskih zločina nad beha Hrvatima kazuje i isilovski teror nad katolicima u hrvatskom selu Trusina. Brutalnosti Alijinih isilovaca u Trusini kod Konjica opisuje preživjela Mara Krešo riječima: „Ubili su mi muža pred očima, a onda mene i ostale članove obitelji tjerali da prelazimo preko njegova leša“. Nadalje žrtva muslimanskog zločina govori: „nitko od poubijanih civila nije imao nikakvo oružje“, što muslimanske zločine čini još brutalnijima. Za tako strašan zločin u Trusini muslimanski sud u Bosni i Hercegovini osudio je jednu od sudionika pokolja, Rasemu Handanović, na samo pet godina zatvora. No, zasigurno kao i svi dosadašnji muslimanski zločinci bit će ubrzo pomilovana i puštena kao heroj na slobodu. To je ono što daje opravdano pravo Srbima na Referendum o nepriznavanju bošnjačkih sudova u predmetima ratnih zločina. Do muslimanskog zločina 16. travnja 1993. godine u Trusini je živjelo 40 hrvatskih obitelji, a danas to je selo, kao i hrvatsko Miletići kod Gluhe Bukovice, muslimanskog konclogora za Hrvate, jedna velika ruševina, u kojem bošnjačka strana isilovski ruši svaki trag hrvatstva i katoličanstva.

Teslić

Da je Bosna i Hercegovina sve centraliziranija i unitariziranija, zapravo da je sve više bošnjaćiziranija vidi se i čuje ovih dana na ulicama, gotovo stopostotnog bošnjačkog Sarajeva. Naime, na povratku beha košarkaša koji su osvojili europsko zlato i šport je politiziran, i športom se nameće način kako Bosnu voljeti. U mnoštvu onih koji su dočekali košarkaške, beha reprezentativce, čula se prijetnja onima koji se ne vesele tom uspjehu. Urlalo se i prijetilo povicima „'ko ne skače taj ne voli Bosnu, hej, hej, hej“. Budući da je Sarajevo, pa gotovo stopostotni čisti bošnjački grad, i da su zbog toga košarkaše i dočekali samo Bošnjaci, to slavlje ima političku težinu i poruku. Poručivalo se „Bosnu volite kao mi, ili je napustite“.

A o licemjerstvu bošnjačke strane u tobožnjoj gradnji multi beha zajednice vidi se i u navodnoj njihovoj zauzetosti za beha povratnike Hrvate. Ovih dana na srpsku četničku agresiju na hrvatske povratnike u Tesliću oglasila se treća najjača bošnjačka politička stranka, Stranka za Bosnu i Hercegovinu. Ta vrlo radikalna, etnički i vjerski čista islamska partija, ona čije su vođe sudjelovale u etničkom čišćenju Hrvata tijekom muslimanske agresije u Srednjoj Bosni, „najoštrije osuđuje neprihvatljivo ponašanje i teror nad povratnicima Hrvatima u mjestima Slatina i Studenci u općini Teslić u manjem bh. entitetu“. Zaista koliko je politika u Bosni i Hercegovini podla i prljava ne može se ni zamisliti dok se ne čuju ovakve izjave unitarističkih političkih stranaka, čiji predsjednik je sudionik muslimanske agresije na beha Hrvate. Zauzimanje Stranke za BiH za Hrvate povratnike u manjem beha entitetu, zapravo je njihovo sudjelovanje u tom teroru, kojeg tobože osuđuju. Treba pitati te unitariste, te muslimanske vođe koje danas vode tu vrlo radikalnu političko-vjersku stranku, kako to da se nikada nisu oglasili na muslimanski teror nad Hrvatima povratnicima u Srednjoj Bosni. Čak ni onda kada su Hrvati povratnici ubijani (Kafadar, Jurčević, policajac u Travniku…), ostajali su gluhi na te zločine. A šutnja je znak sudjelovanja u zločinu, te je stoga zauzimanje Stranke za BiH za hrvatske povratnike u Teslić ravno srpsko-četničkom teroru nad tim Hrvatima.

Vinko Đotlo