U samo nekoliko godina cilj izgradnje energetskog sustava bez ugljika pretvorio se iz zelene fantazije u službenu politiku u najbogatijim zemljama svijeta. Na sastanku 7. i 8. lipnja u Bavarskoj skupina sedam industrijskih nacija G7 završila je sastanak na vrhu razgovorom o „dekarbonizaciji svjetskog gospodarstva do kraja stoljeća”. Članovi kluba – Amerika, Japan, Njemačka, Francuska, Britanija, Kanada i Italija – također su obećali do 2050. smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 do 70 posto u odnosu na razinu iz 2010., pri čemu se uglavnom govorilo o višim postocima.
Christiana Figueres
Doduše, nijedna elektrana na fosilna goriva ne će se zatvoriti u bliskoj budućnosti zbog te deklaracije. Tim se ciljem neće ništa promijeniti u politikama zaštite okoliša tih zemalja jer su te politike već uglavnom sukladne tom dugoročnom cilju. U slučajevima gdje nisu (neke zemlje povećavaju uporabu ugljena, primjerice), neće se uvesti zbog novih obećanja. No ta je najava ipak važna iz tri razloga. Kao prvo, njome se logika potpune dekarbonizacije prvi put uvodi u službenu sferu. Ta logika glasi otprilike ovako. Kada su globalne temperature prije industrijalizacije bile više ili manje stabilne, atmosfera je sadržavala otprilike 280 čestica ugljičnog dioksida na milijun (ppm). Većina znanstvenika smatra da će za ostvarenje cilja politike ograničenja globalnog zatopljenja na dva stupnja Celzijusa biti nužno zadržati razinu koncentracije ugljika ispod otprilike 400 ppm. Ta je razina već premašena: najnovija očitanja opservatorija Mauna Loa (izvora najpouzdanijih mjerenja) u svibnju su iznosila 404 ppm.
Nadalje, koncentracije rastu. Mnogim se klimatskim modelima predviđa da bi razina do druge polovice stoljeća mogla doseći 600 ppm, što je koncentracija koja bi odgovarala zatopljenju od četiri do pet stupnjeva Celzijusa. S obzirom da ugljiku trebaju tisuće godine da nestane iz atmosfere, jedini je način da se koncentracije smanje u razumnome vremenskom roku da emisije stakleničkih plinova drastično padnu – možda na nulu, a možda i na manje od toga (odnosno, ugljik će se morati izvući iz atmosfere i pohraniti). Stoga ako se još uvijek ozbiljno pristupa cilju ograničenja globalnog zatopljenja na dva stupnja Celzijusa (a to je veliko „ako”), onda bi dekarbonizacija mogla biti jedini način da se ukupna razina ugljika zadrži u predviđenim okvirima.
Kao drugo, iako je vremensko razdoblje od 50 godina politički beznačajno, u svijetu energetskog planiranja ono je relevantno. Naime, elektrane mogu imati životne cikluse duže od 50 godina, a tradicionalna naftna polja (na kojima se nafta ne crpi iz škriljevca) mogu proizvoditi i duže od toga. Pomak ka dekarbonizaciji kojim se ne bi zaustavilo uporabu fosilnih goriva mogao bi ujedno dovesti do toga da se obrazac ulaganja izmijeni od jednog goriva do drugog, i to tako da se nauštrb goriva koje luči najviše ugljika (ugljena) počne više koristiti gorivo koje luči najmanje (plin).
Kao treće, deklaracija skupine G7 mogla bi biti važna za pregovore o novom globalnom klimatskom sporazumu, koji bi se trebao potpisati u Parizu krajem godine. tijekom posljednjih nekoliko mjeseci, pregovori o tom sporazumu počeli su zapinjati. Glavna dužnosnica UN-a nadležna za klimu, Christiana Figueres, nedavno je priznala da dosad danim obećanjima koja bi trebala sačinjavati temelj sporazuma „nećemo doći na put ograničenja porasta temperature na dva stupnja Celzijusa”. Među mnogim spornim područjima, dva se odnose na to trebaju li se u sporazum uključiti dugoročni ciljevi i na to koliko će se novca dati na raspolaganje siromašnim zemljama za borbu protiv klimatskih promjena. Zagovornici sporazuma ističu da je G7 dao prvi prijedlog dugoročnog cilja. Skupina je također bila nešto preciznija nego inače u pogledu isplate njezina udjela u fondu od 100 milijardu dolara za ublažavanje učinka klimatskih promjena (primjerice, Njemačka je nedavno poručila da će udvostručiti svoj doprinos).
No napori skupine G7 u borbi protiv klimatskih promjena ipak nameću jednako mnogo pitanja kao i odgovora. Čini se da je ta skupina odbila prijedloge za zahtjevnije ciljeve, kao što je dekarbonizacija do 2050. I dalje treba riješiti mnogo drugih problema za potpisivanje klimatskog sporazuma. Industrijske zemlje najviše razgovaraju o dobivanju sve energije iz obnovljivih izvora, i to u vrijeme kada još uvijek nije sigurno može li se obnovljivim izvorima energije osigurati više od trećine električne energije bez ozbiljne nestabilnosti u elektroenergetskoj mreži. Taj se problem neće riješiti nikakvim sporazumom ni smjelim obećanjem.
Ova web stranica koristi kolačiće za poboljšanje vašeg iskustva. Pretpostavit ćemo da se slažete s tim, ali možete to neprihvatiti i isključiti ukoliko želite. PrihvatiPročitaj više